Steueroasen Bankgeheimnis
15. ožujka 2009
Za one koji kod kuće ne žele plaćati porez situacija je sve nezgodnija. Nakon što su posljednjih dana Austrija, Lihtenštajn i Andora ipak pristali na međunarodnu suradnju protiv poreznih grešnika, sada su im se pridružili i Luksemburg, Belgija i Švicarska. Čak ni Singapur i Hongkong više ne žele biti utočište onima koji izbjegavaju pošteno platiti porez. No da ne bi bilo nesporazuma: ovoj odluci nije kumovala nikakva moralna dilema, već puki interes za gospodarskim preživljavanjem.
Izbjegavanje crne liste
Donedavne zaštitnice onih koji su štedjeli na plaćanju poreza zapravo žele izbjeći da se na summitu na vrhu koji će 2. travnja u Londonu održati predstavnici 20 financijski najvažnijih zemlja svijeta, nađu na crnoj listi. Jedno je jasno: tko se nađe na ovom popisu, neće biti samo moralno prezren, već i isključen iz ozbiljnih poslova. Za velike banke u Švicarskoj to bi značilo isključenje iz međunarodnog biznisa, a Luksemburg, u kojem gotovo da ni nema drugih branši osim bankarske, mogao bi se naći u ozbiljnim poteškoćama. Za obje bi zemlje dospijeće na crnu istu bilo jednako katastrofi.
Ne samo za superbogate
Švicarska se destljećima ponosila svojim željeznim pravilima o zaštiti bankarske tajne i njima privlačila novac iz cijelog svijeta. Banke u Lihtenštajnu pomagale su u ustanovljavanju zaklada kojima je jedini cilj bio izbjegavanje plaćanja poreza na dobit. Tu pogodnost nisu koristili samo najbogatiji već i oni koji su normalno zarađivali, ali ipak nešto iznad prosjeka. Prema procjenama Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD), u okviru koje svoju gospodarsku politku koordiniraju velike industrijske zemlje, diljem svijeta je u tzv. poreznim oazama pohranjeno 5,5 milijardi eura. U Lihtenštajnu ima više zaklada pomoću kojih se štedi na porezima nego samih stanovnika.
Švicarska banka bolja od stavljanja u čarapu
U malom Luksemburgu postoji cijela jedna gradska četvrt u kojoj prije svega banke iz cijelog svijeta obavljaju svoje tajne poslove. U Švicarskoj ima toliko velikih banaka međunarodnog značaja samo zbog toga što služe kao sabirni centri za novac kojeg treba sakriti. Klijenti su, među ostalima, američki milijunaši i njemački industrijalci, despoti iz zemlja trećeg svijeta i međunarodni šverceri oružja. No i mnogi mali njemački obrtnici podlegli su izazovu i uz pomoć njemačkih banaka pohranili u Luksemburgu "nešto za crne dane". Njima su porezni organi već odavno najavili rat. Luksemburg im je već dulje vrijeme bio na meti, ali pao je tek kad je jedan nelojalni bankovni službenik njemačkoj obavještajnoj službi prodao podatke o 4.000 Nijemaca koji u Luksemburgu skrivaju novac koji podliježe oporezivanju u Njemačkoj. Najpoznatija "žrtva" ove akcije bio je bivši šef Njemačke pošte Klaus Zumwinkel, jedan od najuglednijih njemačkih menadžera. A potom je SAD već ionako oslabljenoj velikoj švicarskoj banci USB zaprijetio oduzimanjem licence za rad u SAD-u. No tu se radi o 50.000 relativno beznačajnih slučajeva. Mnogi su utajivači osjetili da im gori pod petama. U roku od nekoliko mjeseci je iz USB-a povučeno 260 milijardi dolara.
Kuda s tim silnim novcem?
Automatski se postavlja pitanje: kuda s novcem, kada tvrđave koje su ljubomorno čuvale tajne i novac, padaju jedna za drugom? Naglo stečeno bogatsvo redovito budi sumnju poreznih organa. Prije no što banke u Švicarskoj, Lihtenštajnu i u sličnim dosadašnjim poreznim oazama uopće počnu odgovarati na svakakva pitanja poreznika, ili čak domaćim poreznim upravama počnu slati podatke o svojim klijentima, one žele svojim ulagačima učiniti još jednu uslugu. One sad pregovaraju o postizanju nekog reguliranog prijelaza iz nepoštenog u pošteno stanje. Praktično, postići dogovor o amnestiji. Na to ministri finacija najvećih industrijskih zemalja ne moraju pristati, jer utaja poreza više se ne smatra običnim prekršajem, već se tretira kao kazneno djelo.
Izlaz je u prijavljivanju samog sebe
Za stanovnike velikih industrijskih zemalja koji su svoj novac položili u inozemstvu i do sad na njega nisu platili porez, stanje nije skroz beznadno. U većini zemalja oni se mogu sami prijaviti. To znači da se mogu prijaviti poreznim upravama, platiti poreze i kazne zbog kašnjenja, ali neće biti kazneno gonjeni. No tko to ne učini, taj puno riskira. Kada vam poreznik već stoji pred vratima, kasno je za "samoprijavljivanje".
Autor: Karl Zawadzky/Snježana Kobešćak
Odgovorna urednica: Andrea Jung-Grimm