Paralelni svijet Ratka Mladića

„Kajanje nije pokazao" – pod tim naslovom piše berlinski Tageszeitung. „Hanna Arendt je označila Adolfa Eichmanna kao sitnog birokrata, normalnog malograđanina svoga vremena. Profanost, to je za nju bilo užasavajuće. Kod Mladića stvari stoje nešto drugačije. Misaoni svijet srpskih nacionalista je zatvoreni sistem, rat u Bosni i Hercegovini za njih se javlja kao borba za preživljavanje nacije. U srpskom shvaćanju povijesti su Srbi nakon izgubljene bitke protiv Osmanlija na Kosovu Polju 1389. godine uvijek iznova postajali žrtve povijesti. (…) Monstruozni zločini povezani s tim se u ovom svjetonazoru opravdavaju. Shodno tome Mladić ne može priznati zločine, on želi da kao junak uđe u srpsku povijest."

Mladićev ispad u sudnici „pokazuje da je ostao vjeran svojoj paranoidnoj slici svijeta koja opstaje na navodnim zavjerama", komentira Neue Zürcher Zeitung. „Počinitelj zločina iz uvjerenja je opravdavao svoje zločine obranom Srba od navodnih muslimanskih fanatika u Bosni. Mladić sebe vidi kao ratnika u borbi kultura, kao branitelja Zapada od islama. Etos vjernog vojnika u Mladiću se miješao s ubilačkim fantazijama velikosrpskog nacionalizma koji su beskrupulozno poticale figure poput Miloševića i Karadžića. Mladić je ove grozničave snove pretvarao u stvarnost – ubojstvima, mučenjem, paljenjem i silovanjem."

U drugom tekstu u istim novinama se Andreas Ernst, dopisnik iz Beograda, osvrće na Mladićeve pomagače, koji su mu pomogli u dugogodišnjem skrivanju: „Protiv jedanaest osoba koje su mu pomogle u bijegu vodili su se kazneni postupci u Srbiji. Svi osim jednog su oslobođeni. Optužni prijedlog držan je u tajnosti jer bi mogao štetiti ugledu zemlje. To se može uzeti kao indicija da Mladića nije štitila samo duboka država već dugo i političari na visokim pozicijama. Priča se o Vojislavu Koštunici, koji nije puno držao do Haaškog tribunala, a još manje do reforme tajnih službi", piše Ernst u švicarskom Neue Zürcher Zeitungu.

„Ipak, ponešto se promijenilo u srpskom gledanju na rat. Danas malo tko poriče da su u Srebrenici počinjeni teški zločini u ime srpskog naroda. Ali da je u pitanju genocid – to politika i veliki dio javnosti i dalje negiraju. Jedan video je 2005. prekinuo javno poricanje zločina. Snimka pokazuje kako jedna srpska specijalna postrojba (Škorpioni, op. ur.) maltretira i ismijava skupinu golobradih mladića, a zatim ih hladnokrvno ubija vatrenim oružjem. Vrijeme je – deset godina poslije zločina – bilo zrelo da mediji prihvate masakre kao činjenice. Od tada, međutim, nije se mnogo dogodilo", zaključuje Neue Zürcher Zeitung.

Kako uopće da dođe do pomirenja, pita se Süddeutsche Zeitung, kada Milorad Dodik kaže „Teheran" kada misli na Sarajevo, a Bakir Izetbegović najavljuje da je spreman za novi rat protiv Srba? „Političari iz svih etničkih skupina raspiruju stare strahove kako bi osigurali svoju moć. U ovoj klimi se i zločince poput Ratka Mladića još uvijek slavi kao heroje, u toj klimi nema mjesta samokritici. Krajnje je vreme, u 23. godini nakon rata, da Bosna dobije nove heroje. Za to su potrebne nove političke vođe. Budućnost će početi tek kada se Bosna oslobodi nacionalista."

Frankfurter Allgemeine Zeitung intervjuirao je ovim povodom pisca i novinara Muharema Bazdulja koji je presudu Mladiću ocijenio kao jedinu moguću s obzirom na razmjere zločina. Upitan kako se snalazi u Beogradu, gdje nacionalisti „još uvijek dominiraju debatama", Bazdulj je rekao: „Usprkos svim teškoćama, u Srbiji je lakše ne pripadati mainstreamu nego u Bosni ili Hrvatskoj. Ovdje se mogu izraziti mišljenja koja odstupaju i uvijek će se naći mediji koji su spremni objaviti ih. Naravno da će vas u tom slučaju napasti tabloidni mediji, ali takve polemike su po sebi dobra stvar. Klima u Srbiji je sveukupno otvorenija nego u Hrvatskoj ili Bosni", tvrdi Bazdulj, a prenosi FAZ.

Upitan za manjak suosjećanja među Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Albancima, Bazdulj je na kraju intervjua rekao: „Manjak empatije zaista postoji na svim stranama. Uvijek me iznova zaprepasti to što većina žrtava jugoslavenskih ratova nalazi za prirodnije da se identificira sa zločincima iz vlastitog naroda nego sa žrtvama iz drugog. Kao da lakše prepoznaju braću u naciji nego braću u patnji."

Priredio Nemanja Rujević