Pet godina života u Guantanamu
10. svibnja 2013
Filmaši uvijek iznova posežu za "štofom" iz aktualne političke svakodnevice. Constantin Costa-Gavras, poznati redatelj grčkih korijena, 1969. godine je svojim polit-thrillerom "Z" ostvario svjetsku slavu. Costa-Gavras je u njemu kritizirao grčku vojnu diktaturu. "Z" je postao pionir jednog novog filmskog žanra: napetog, politički angažiranog filma za široku publiku. Za razliku od dokumentarnih, igrani filmovi lakše prodiru do emocija gledatelja. Gledatelji se identificiraju s glumcima i tako brže i lakše bivaju uhvaćeni u mrežu događaja koje film obrađuje. Često je međutim u političkim thrillerima, pogotovo holivudske proizvodnje, napetost toliko u prvom planu da politička problematika pada u drugi plan. Često ju zasjenjuje i sjaj filmskih zvijezda u naslovnim ulogama.
Slučaj Kurnaz - skandal za demokraciju
Nema, naravno, jednostavnog recepta za dobar politički thriller. Jedan kvalitetan primjerak tog žanra može se međutim vidjeti u njemačkim kinima od kraja ovoga mjeseca. Riječ je o njemačkom filmu "5 godina života" čiji je predložak slučaj njemačkog Turčina Murata Kurnaza. On je kratko nakon atentata od 11. rujna 2001. uhićen u Pakistanu i odveden u zloglasni logor Guantanamo gdje je odsjedio pet godina. Kurnaz pritom nikada nije bio terorist - to je bilo jasno već vrlo kratko nakon njegovog uhićenja. S atentatima u New Yorku nije imao nikakve veze, baš kao ni s talibanima.
A unatoč tome, i znajući da to nije istina, najveći njemački bulevarski list Bild dugo je Kurnaza nazivao "njemačkim talibanom". Murat Kurnaz se u razdoblju nakon 11. rujna 2001. i ratova u Iraku i Afganistanu u sjećanja Nijemaca urezao upravo tako kao "njemački taliban". "Na Guantanamo se još uvijek gleda kao na određenu iritaciju, a ne kao na skandal za demokraciju", ljuti se publicist Roger Willemsen koji je u svojoj knjizi "Ovdje Guantanamo" objavio intervjuje s bivšim zatočenicima američkog logora na Kubi. Film "5 godina života" taj skandal nam sada živo stavlja pred oči.
"Što bih ja napravio?"
Kako ovakvu tematiku, ovakav slučaj prenijeti na filmsko platno - i to još u formi igranog filma? Redatelj Stefan Schaller se, kaže, vodio pitanjima: što bih ja napravio da me drže u zatvoru skoro pet godina? Kako bih uspio preživjeti da mi netko jednostavno oduzme sva prava, zrak koji udišem, moju privatnu sferu, važne godine mog života? Schaller je počeo studirati na filmskoj akademiji u Ludwigsburgu u listopadu 2005. godine, ali slučaj Murata Kurnaza ga je zaintrigirao puno ranije. "Još prije studija na Akademiji pozorno sam pratio taj slučaj i sastao sam se s Muratovim odvjetnikom Bernhardom Dockeom", priča Schaller. Ne radi se, dakle, o tome da je jedan ambiciozni student režije tražio zanimljivu temu za svoj diplomski rad. I to se na ovom filmu vidi.
Uzaludno iznuđivanje "priznanja"
Schaller se u njemu koncentrira gotovo samo na dvije osobe - Murata Kurnaza i Gaila Holforda, jednog američkog stručnjaka za ispitivanje, koji saslušava uhićenika iz Bremena i koji ga uzaludno pokušava natjerati na "priznanje". Političke igre u pozadini, odbijanje njemačke države da pusti Kurnaza natrag u domovinu nakon nakon što je dokazano da je nevin, neuhumana politika prema zatvorenicima ere Busha - sve to Schaller više ili manje ostavlja po strani. Ono što apsolutno uspijeva pokazati je svakodnevna tortura kojoj su (bili) podvrgnuti zatočenici Guantanama.
U prvom planu je osobna drama Murata Kurnaza, pojedinca koji upada u žrvanj državne moći i njezine proizvoljnosti. Film je, kaže njegov redatelj, "odgovor na pitanje što je Kurnaz u Guantanamu mora preživjeti a da ne izgubi samoga sebe". Na filmskom planu ga je zanimao prije svega psihološki aspekt jednog tako dugog neopravdanog zatočeništva.
Schaller s bravuroznom sigurnošću balansira na tankoj žici uvjerljivog političkog thrillera - i ni u jednom trenutku ne pada. "5 godina života" je vrlo intenzivni film insceniran napeto i razumljivo, nikada špekulativno i bez posezanja za jeftinim trikovima. On uspijeva ispričati jednu individualnu ljudsku sudbinu ne gubeći iz fokusa načelnu temu ljudskih prava. To se dojmilo i žiri filmskog festivala za mlade filmaše Max Öphul u Saarbrückenu koji mu je u siječnju ove godine dodijelo dvije nagrade. Sada se film mladog redatelja Stefana Schallera još samo mora dokazati i u kinima.