Polira se reputacija Balkanske ulice u Beču

Kad čovjek prolista bečke novine od proteklih nekoliko godina u kojima se spominje ulica Ottakringerstrasse, mogao bi zaključiti da su za njen loš imidž zaslužne u prvom redu – nogometne utakmice. Neovisno od toga radilo se u prošlosti o nastupima hrvatske, srpske ili bosanskohercegovačke nogometne vrste, gotovo svaki od ovih nastupa bivao je praćen vandalizmom ispred kafića u kojima su se gledale utakmice, a koji su u pravilu bili okićeni izazovnim nacionalnim obilježjima. U ulici Ottakringerstrasse u 17. bečkom okrugu, u onom njenom dijelu kog se naziva „Balkanskom miljom“ (Balkanmeile) na nekih 700 metara, smješteno je 20-tak kafića koje posjećuju gosti porijeklom iz bivše Jugoslavije. Pobjede hrvatskih reprezentativaca rezultirale su razbijanjem prozora kafića sa gostima porijeklom iz Srbije, navijači srpske reprezentacije pobjede i poraze iskaljivali su na „albanskim“ kafićima, i tako redom.

Takve incidente doživljavao je i vlasnik kafića Alba, u kojem se okupljaju gosti porijeklom s Kosova i iz Albanije. „Mi smo imali problema sa srpskim navijačima. Nakon utakmice bi se okupili ispred kafića, bacali boce i kamenje i uzvikivali parole `Kosovo je Srbija`. Uglavnom su to bili mlađi ljudi u pripitom ili pijanom stanju“.

U Beču kao na Divljem zapadu

Filip, konobar u kafiću Aurora, opisuje svoja iskustva: „Da ne ulazim u detalje, svega je znalo biti, i oružja i raznih drugih pomagala. Zaista se često nije znalo, ni tko pije ni tko plaća, bilo je doslovno kao na Divljem zapadu“, priča Filip.

Doda li se tome činjenica da se posjetitelji ovih lokala u kasnim noćnim satima zadržavaju i na ulici ispred kafića, te da su i u danima bez utakmica izuzetno glasni, loša reputacija bila je samo logična posljedica, tvrdi i Berny Kelcuk, redovni gost u pečenjarnici „Balkanika“. „Ja sam porijeklon iz Turske i meni osobno sve skupa ne smeta. Međutim, razumijem Austrijance, na njihovom mjestu i ja bih bio uplašen. Kud god uđete, priča se samo na srpskom ili hrvatskom, a rijetko čujete njemački jezik. Najvažnije bi međutim bilo da se ljudi bolje upoznaju, jer je logično da se onoga što bolje poznajete manje plašite“, kaže Berny.

Popravljanje imagea

 

A upravo je međusobno upoznavanje stanara u ovoj četvrti jedan od ciljeva projekta „Reisebüro Ottakringerstrasse, (Putnička agencija Ottakringerstrasse) koji, kako objašnjava Antonia Dika, na popravljanju imagea ove ulice radi još od 2009. godine. „Nas je zanimalo što se zapravo krije iza tako lošeg ugleda ove ulice i koliko stvarno ima istine u tome. Tako smo se ulicom intenzivno bavili, napravili nekoliko analiza i istraživanja i zaključili da ona zapravo puno bolje funkcionira nego što se po glasu koji je prati može zaključiti. Smatramo kako je važno da i ta informacija dopre do javnosti, jer kada se ulica spominje samo u negativnom kontekstu, onda se to odražava na svijest njenih stanara, a također može biti i povod za dalje sukobe“, kaže Dika.

S tim ciljem „Reisebüro Ottakringerstrase“ je od 2009. godine organizirao već nekoliko akcija pri kojima se autohtono stanovništvo moglo upoznati sa npr. noćnim životom u onim „ozloglašenim“ kafićima koje posjećuju gosti iz bivše Jugoslavije, a u koje se Austrijanci često ne usuđuju ući. Te „turističke posjete“, najavljivane su kod vlasnika lokala, koji bi onda, zajedno sa stalnim gostima, „turistima iz susjedstva“ posvećivao posebnu pažnju.

„Naravno da smo bili svjesni toga da ti posjeti mogu i povrijediti goste i vlasnike lokala, te da bi to moglo dobiti karakter socijalne pornografije. Da bismo to spriječili, mi smo za vrijeme obilazaka posebno podvlačili taj turistički karakter skupine, tako da je skupina bila ta kojoj su se ljudi smijali, a ne vlasnici lokala i njegovi stalni posjetitelji“, objašnjava Dika.

I nije sve tako crno

Osim toga toga, „Reisebüro“ je redovno organizirao javne rasprave na temu migracije, integracije i suživota, a upravo je objavljena i knjiga pod nazivom „Balkanmeile 24 Stunden Ottakringerstrasse“(Balkanska milja 24 sata Ottakringerstrasse), u kojoj se nudi vjerna slika „lokalnih identiteta i globalnih tranformacijskih procesa“. Predstavljeno je tako i ono što u ulici dobro funkcionira, pa tako i činjenica da je većina poslovnih prostora iznajmljena, za razliku od drugih sličnih ulica u gradu. Listajući ovu knjižicu čovjek stječe dojam da je ulica puna života, da nudi širok kulturni program i da zapravo odlično finkcionira. Različiti mikrokozmosi dakako postoje, i teško je zamisliti da će se arhitekti i dizajneri koji isto tako imaju urede u ovoj četvrti uisitnu družiti s prodavačima voća i povrća ili da će u jednom od kafića s balkanskim nacionalnim obilježjima pratiti nogometne utakmice. „Ti mikrokozmosi međutim odlično funkcioniraju jedni pored drugih i to po meni isto nije ništa negativno“, objašnjava Dika.

Ostaje još samo da to tako počne doživljavati i i šira bečka javnost. Izgledi da ulica izgubi svoju negativnu reputaciju te da njen epitet „balkanska“ dobije drugi, pozitivniji kontekst, nisu loši, kažu u udruženju. Mediji već sada mnogo češće izvještavaju o „posebnom duhu miješanja kultura“, negoli o tučama i buci u samoj ulici.

„Moram reći i da se situacija stvarno popravila, sad više nema toliko problema kao prije, ljudi su se smirili, a ispred kafića imate redare koji paze na to da gosti na ulici ne galame“, objašnjava konobar u kafiću Aurora. Na podršku vlasnika ugostiteljskih objekata u koje dolaze posjetitleji iz bivše Jugoslavije, suradnici projekta „Reisebüro Ottakringerstrasse“ svakako mogu računati, kaže i Miroslav Čajković, jedan od vlasnika kafića. „Ja mislim da je to dobar put za cijelu Ottakringerstrasse, pogotovo jer to nije tako opasna ulica kao što se priča. Ljudi se ulicom trebaju više kretati, da bi vidjeli njenu stvarnost“, kaže Miroslav.

Vlasnik kafića Alba dodaje, međutim, kako će pri poliranju reputacije ulice jedna stvar biti presudna: odnos posjetitelja Ottakringerstrasse prema politici u njihovim domovinama. „Najvažnije bi bilo da se politički problemi iz zemlje porijekla ne prenose u Austriju i da se rješenja tih problema ne traže u našim kafićima“.

Autor: Emir Numanović, Beč

Odg. ur.: Snježana Kobešćak