Postaje li desni ekstremizam ženskog spola?

„Ja sam žena, ja sam majka i ja sam kršćanka!“ Taj borbeni poklič Giorgie Meloni koji je ponovila bezbroj puta u svojim nastupima je i srž njenog političkog uspjeha. Nakon što su prije nje muškarci – ili čak samozvane muškarčine kao Silvio Berlusconi, privlačili birače desnog spektra i dominirali talijanskom političkom pozornicom, izborni uspjeh Meloni je utemeljen i na isticanju vlastitog spola.

Tako je i dospjela na čelo nove koalicijske vlade, makar medeni mjesec među koalicijskim partnerima nije trajao dugo: zbog stalnih prepirki oko visokih dužnosti je Silvio Berlusconi šeficu Braće Italije već optužio da je „pretenciozna, samovoljna, arogantna i uvredljiva“. No u izbornoj bitci se bivša novinarka uspijevala predstaviti u boljem svjetlu.

Vjernici i mali poduzetnici

S jedne strane, njenu stranku su na izbornim listićima zaokružili mnogi katolici zbog njezinog zalaganja za tradicionalnu obitelj odgojenu u vjeri. Što ova neudata majka jedne kćerke povezuje s protivljenjem pobačaju i pravima LGBT-zajednice. Slični konzervativni ideali dobre žene i majke u Italiji imaju dugu tradiciju - još od doba Benita Mussolinija.

Ali Meloni su birali i mnogi samostalni djelatnici u Italiji: oni cijene njen borbeni duh zahvaljujući kojem se, radeći između ostalog i kao konobarica i dadilja, uspela na sam politički vrh. I to što i dalje tvrdi da nije zaboravila nevolje malih poduzetnika i vlasnika trgovina. Pri tome je uspjeh Giorgie Meloni i Braće Italije nešto posebno: ona je sudjelovala u osnivanju stranke na čijem je čelu već deset godina i od koje je napravila vladajuću stranku. No dok je sad jedna žena na čelu Italije, ovi izbori su značili poraz za talijanske političarke: udio zastupnica u parlamentu se smanjio s 35 na 31 posto.

Žene na čelnim pozicijama kao strategija?

Radi li se kod radikalnih i populističkih stranaka o tome da svoju agresivnu politiku – u Hrvatskoj su odlično poznati stavovi Giorgie Meloni  o „talijanskoj“ Istri i Dalmaciji - „uviju“ u žensko ruho kako bi djelovala „mekše"?

Sociologinja Katrine Fangen sa Sveučilišta Oslo vjeruje kako u tome ima nešto istine: „I druge ekstremno desne stranke imaju već neko vrijeme žene u svom čelništvu, to nije ništa novo. To bi svakako mogla biti strateška odluka, više se obraćati ženama koje će se lakše identificirati sa ženom na čelu stranke“, izjavila je za norveški list Framtide.

„Ekstremno desne stranke i dalje uglavnom biraju muškarci, ali tu razlika više nije tako velika kao prije. Oko 40% biračkog tijela takvih stranka su sada žene.“ Naravno, u europskim strankama tog spektra postoji i velikih razlika u poimanju toga što je uopće „konzervativno“: za razliku od Braće Italije, populisti Francuske ili Nizozemske se čak glasno zalažu za ravnopravnost među spolovima, djelomično čak i za prava homoseksualaca.

Uzor iz Francuske

Dorit Geva sa Central European University iz Beča ukazuje na Marine Le Pen kao odličan primjer nove strategije: „To je trend koji je započela Le Pen prije desetak godina. Ona je poimanje njene stranke – tada Front National – korak po korak učinila blažim, jer je jedan od elemenata koji je odvraćao od te stranke je bio i njen mačo-imidž.“ Francuska populistica je naslijedila stranku od svog oca Jean-Marie Le Pena – bivšeg pripadnika Legije stranaca u čije doba je stranka bila okupljalište bivših vojnika i veterana rata u Alžiru. Marine Le Pen je shvatila što treba promijeniti, a to je učinila i Meloni s Braćom Italije. „Ona je shvatila svoju privlačnost i moć koju ima“, smatra Dorit Geva.

„Recept“ dolazi od Marine Le Pen: muškarčine više ne prolaze, nego se „tu radi o skrbi i zaštiti, o imidžu majke povezanom s politikom države koja se brine za svoje građane“, smatra Geva. Iza svega doduše stoji staro poimanje „čvrste ruke zakona i reda“, ali u mekšem izdanju. „Ono što vidimo je novi oblik ekstremne desnice koja se profilira kao zaštitnica građana, što kod ovih stranaka prije nije bio slučaj.“ Meloni naglašava kako država treba pružiti više socijalne skrbi majkama jer je i njena vlastita majka ostala sama kad ih je otac napustio – Giorgia je tada imala 11 godina. Le Pen pak obećava više socijalne skrbi, potpora za stanovanje i veće plaće – u njenom slučaju to misli učiniti na račun stranaca koji, prema njezinom mišljenju, bolje prolaze.

„To je strategija za širenje baze njezinih birača. Pritom preskače sve granice, spominju se vjera, obitelj i konzervativne vrijednosti, ali se nikad ne želi potpuno isključiti ni druga strana“, smatra sociologinja iz Beča. Te stranke sve više zadiru u politički desni centar nekadašnjih velikih pučkih stranaka koje su već odavno izgubile svoj prepoznatljivi profil.

Istok još uvijek želi muškarčine?

Kako se čini, na istoku Europe ovaj trend ne vrijedi: i u Poljskoj i u tamošnjoj stranci Pravo i pravda, baš kao i u mađarskom Orbanovom Fideszu su uzde još uvijek čvrsto u rukama „pravih“ muškaraca. Pawel Zerka iz američkog Council on Foreign Relations tu ne vidi neko geografsko pravilo, nego stupanj političkog razvoja u državama Europe: „U zapadnoj Europi su populistički pokreti nastali najčešće kao iskaz nezadovoljstva vladajućom elitom, protiv migranata, protiv Europe ili iz postfašističkih skupina. Na istoku Europe se nakon pada komunizma nije ni razvila neka takva etablirana stranka nego su takve populističke ili nacionalističke stranke zapravo počele kao konzervativne stranke političkog centra koje su kliznule sve više u desno.“

Ali Zerka misli da i te stranke istočne Europe više ne mogu živjeti samo od glasova muškaraca, pa se moraju potruditi da ih biraju i žene. Takva „spolna asimetrija“ među biračima se mogla vidjeti i kod Donalda Trumpa u SAD-u, kod Erica Zemmoura u Francuskoj, Konfederacije u Poljskoj i Voxa u Španjolskoj. „Zanimljivo da kod Marine Le Pen ili Braće Italije takve asimetrije praktički nema“, kaže Zerka.

U Poljskoj su već shvatili

I u Poljskoj je PiS shvatio da treba privući biračice pa je tako i postavio Beatu Szydlo na čelo vlade. Ona se prije svega bavi socio-ekonomskim temama, sigurnošću na radnom mjestu, dječjim doplatkom i sličnim temama. „To je pomoglo i Marini Le Pen u uklanjanju otrovnih elemenata iz njene stranke, a čini se da je to pomoglo i PiS-u na izborima 2015.“ Zerka je uvjeren: tvrdolinijašu Jaroslawu Kaczynskom, koliko god još iza kulisa upravljao tom strankom, više nikad ne bi uspjelo ostvariti takav izborni uspjeh.

Zerka upozorava da je uspjeh Giorgie Meloni ipak dobrim dijelom i specifičnost talijanske politike gdje birači uvijek iznova traže neko novo ime za stare probleme, ali isto tako brzo nastupa razočarenje. Braća Italije su se uspjela predstaviti kao alternativa vladi Marija Draghija, Lega Nord Mattea Salvanija je već izgubila privlačnost, a mnogi ipak ne žele ni povratak  u doba Berlusconija. „Njena stranka privlači žene podjednako kao i muškarce, spol ne igra nikakvu ulogu, za razliku od životne dobi ili stupnja obrazovanja, unatoč njenom zazivanju tradicije i fašističkim korijenima“, ističe Pawel Zerka. No koliko će to trajati – to u talijanskoj politici već tradicionalno nitko ne zna.