Postaje li Macron nova Angela Merkel Europe?
8. siječnja 2018Angela Merkel je godinama svirala prvu violinu u Europi i nitko to nije stavljao u pitanje. Nakon pobjede Donalda Trumpa u SAD čak i mediji na engleskom jeziku su je uzdigli čak do „vođe slobodnog svijeta".
Sve je to vrijedilo tek do prije nekoliko mjeseci. Nakon rujanskih parlamentarnih izbora u Njemačkoj, Merkel nije morala samo prihvatiti velik broj izgubljenih glasova. Još samo tehnička kancelarka još uvijek nije uspjela niti formirati novu vladu. A tako i Merkel kao „Mrs. Europa" trenutno nije u pogonu.
Na drugoj strani, sa Emmanuelom Macronom se uspela nova zvijezda na političkom nebu. Mladi, karizmatični Macron je izašao kao blještavi pobjednik iz predsjedničkih izbora protiv ekstremno desničarske kandidatkinje Marine Le Pen. Nakon toga mu je, usprkos golemom otporu, uspio i golem poduhvat reforme francuskog tržišta rada. Dobra konjunktura se pobrinula za ostatak.
Popularnost je Macronu nakon izbora naglo počela padati, ali sada opet raste. Za Macronov 40. rođendana ovog prosinca je već većina Francuza opet smatrala da je on „dobar predsjednik". Dok mu oporba još uvijek prigovara kako ima „ponašanje Kralja Sunca", Macron je još u izborima zemlji obećao slavno doba. Čitava zemlja koja je dugo patila od sumnje u samu sebe izgleda da je sa Macronom opet stekla samopouzdanje.
Suveren odnos prema velikim dečkima
Dok ima mira u unutrašnjoj politici, Macron samouvjereno nastupa i na međunarodnoj pozornici. Blještava večera sa Trumpom na Eiffelovom tornju i prijem ruskog predsjednika Vladimira Putina u dvorcu Versailles vodile su i do međunarodnoj konferenciji o klimi u Parizu, inicijativi za politiku prema Africi i sada i posjete turskog predsjednika Erdogana.
„On je opet preuzeo tradicionalnu ulogu francuske diplomacije koja se angažira u čitavom svijetu i polazi od pretpostavke da se događaji u čitavom svijetu tiču i Francuske i da onda Francuska mora i u njima sudjelovati", sažima Macronovu vanjsku politiku Stefan Seidendorf, zamjenik direktora Njemačko-francuskog instituta u Ludwigsburgu. Ali dodaje i da Macron pritom nikad ne zaboravlja kako njegov nastup „samo onda ima težinu ako nastupa kao Europljanin."
Ipak, Macron se u nekim pitanjima jasno udaljava od svoje željene europske partnerice, Angele Merkel. Na primjer sa Erdoganu: dok se Angela Merkel u izbornoj borbi zalagala za prekid pregovora o pristupu Turske EU zbog tamošnjih kršenja ljudskih prava, Macron Tursku naziva „nezaobilaznim partnerom". Tako i ispada da je Erdogan u Parizu, dok bi se jedva mogla i zamisliti njegova posjeta Berlinu.
I po načinu ponašanja prema teškim partnerima postoje velike razlike između Merkel i Macrona: njemačka kancelarka doduše i sa Trumpom, Putinom i Erdoganom stalno naglašava kako je spremna na razgovor, ali redovito ostaje konkretna i u protokolu jasno pokazuje kolika je udaljenost u stavovima. Macron pak ili pokušava od susreta napraviti veliku predstavu ili teži stvoriti dojam potpuno osobnog prijateljskog odnosa. Macronovo rukovanje s Trumpom je skoro preraslo u hrvanje jer Macron jednostavno nije puštao Trumpovu ruku. A onda ga je zatekao pozivom neka Trump "Make the planet great again". Trump je odlično razumio da ga Macron želi navući na vlastitu predizbornu parolu, ali ipak nije zagrizao.
Solo-nastupi su uvijek loši za Europu
Američki magazin „Time" koji je Angelu Merkel donedavno proglašavao „gospođom Europe" sada Macrona proglašava „budućim vođom Europe". Stefan Seidendorf misli da je uvijek loše kada se samo jedna osoba ili država stavlja na prvo mjesto u Europi. „Uvijek vreba opasnost ako se samo jedna zemlja u EU gura preuzeti tu ulogu da će je druge onda samo nevoljko ili je uopće neće slijediti. U osnovi, tako se onda vodi politika nacionalnih interesa, a ne Europska." Zato bi bio dobar savjet i Macronu i Merkel da samo zajedno preuzmu tu ulogu.
Macron i sam tvrdi kako ne želi sam biti na pozornici, nego kako želi zajedno sa Njemačkom obnoviti Europu. Ali još uvijek mora čekati na svoje prijedloge reforme Unije. On na primjer želi europskog ministra financija i proračun za čitavu zonu eura, ali tu nisu svi oduševljeni.
I Angela Merkel je suzdržana, makar je u načelu otvorena za suradnju. Ali i unutar njenog CDU/CSU-a ima velikog otpora: jedna od čelnica kršćanskih demokrata Julia Klöckner je nedavno rekla što ona misli da je pravi razlog Macronovih ideja: „Protivimo se da čitava zajednica preuzima dugove drugih zemalja. To smo dužni našim platišama poreza.".
Claire Demesmay stručnjakinja za Francusku iz Njemačkog društva za vanjsku politiku priznaje kako je „u Njemačkoj široko raširena bojazan" – dakle ne samo u određenim strankama, kako bi na koncu Njemačka morala plaćati za dugove Francuske i drugih država. Ali još je daleko od takvih konkretnih planova.
A dok Merkel nema niti vlade na čijem bi bila čelu, ne može ništa niti odgovoriti Macronu. Ali mu tako i prepušta međunarodnu pozornicu.