Postaje li Turska useljenička zemlja?

Turska je, pogotovo na zapadu Europe, prije svega poznata kao zemlja iz koje dolaze radnici u potrazi za poslom. Zemlja na Bosporu je malo manje poznata kao mjesto gdje se odlazi kako bi se tražilo posao. No ipak, zbog gospodarskog uzleta koji doživljava posljednjih nekoliko godina, Turska je postala atraktivna i za useljenike. I to ne samo iz zemalja koje slove kao siromašne nego i iz zemalja koje su članice Europske unije i koje bi gospodarski trebale biti stabilne. To se prije svega odnosi na Turskoj susjednu Bugarsku.

Veće plaće

Već je prošlo mnogo vremena otkako je Alie Ismailova vidjela svoju djecu i unuke u rodnoj Bugarskoj. Alie već dugo živi i radi u Turskoj, u luksuznoj istambulskoj četvrti Ulus gdje je kod obitelji Öztürk zaposlena kao domaćica. Osim obavljanja kućanskih poslova, Alie pazi i na djecu: trogodišnjeg Buraka i osmogodišnju Melis. Razlog zbog kojeg je Alia u Turskoj je novac. "I u Bugarskoj bi mogla raditi kao kućna pomoćnica i zaradila bi možda 1.000 leva mjesečno, dakle oko 500 eura. Ovdje u Istambulu sam doduše daleko od kuće ali zato zarađujem mnogo više a i obitelj kod koje radim je jako susretljiva i zato ću i dalje ostati ovdje", priča Ismailova.

S gospodarskim uzletom u Turskoj posljednjih godina su narasle i plaće. Sada se ovdje zarađuje nekoliko puta više nego u susjednim kavkaskim državama poput Armenije ili Gruzije ali i više nego u nekim zemljama članicama Europske unije poput Bugarske i Rumunjske. Zbog toga tisuće žene i djevojaka iz susjednih država u Turskoj rade kao njegovateljice ili kućanice. Esin Öztürk poznaje mnoge obitelj koje, poput njegove, upošljavaju osobe iz inozemstva. I svjestan je da su te žene u mnogo slučajeve prekvalificirane za to što rade. "One su dobro obrazovane jer su profitirale od dobrog obrazovnog sustava u bivšem istočnom bloku. Često se dogodi da se na mjesto kućne pomoćnice javi izučena medicinska sestra ili odgajateljica. Takvoj osobi čovjek rado povjeri svoje dijete. Jedna Turkinja sa sličnom stručnom spremom teško da će raditi kao pomoćnica u domaćinstvu", objašnjava Öztürk.

20 godina "na crno"

Istina je isto tako da bi jedna turska državljanka zahtijevala mnogo veću plaću. Strankinje su osim toga spremne raditi za manje novca jer malo koja od njih posjeduje radnu i boravišnu dozvolu. Službeno se radi o turistima koji smiju ostati najdulje do tri mjeseca. Dosada se ovo pravilo dalo lako zaobići. Trebalo je samo na kratko izaći iz Turske (što za one koji žive u Istambulu zbog blizine Grčke i Bugarske granice nije problem) i ponovno ući i time "legalizirati" svoj boravak za daljnja tri mjeseca.

No od 1. veljače ovakva praksa više nije moguća. Sada vrijedi pravilo po kojem osoba koja je u Turskoj boravila 90 dana mora, prije nego što će ponovno ući u Tursku, u domovini provesti 90 dana. To će mnoge useljenike otjerati u još dublju izolaciju. Jedna Armenka koja je zaposlena u jednoj istambulskoj tvornici tekstila međutim kaže da se za nju ionako ništa neće promijeniti. "Ja već preko 20 godina živim ovdje i to na crno. Tursku nisam nikad napuštala a i ne kanim to činiti. Ovdje mi je bolje nego u Armeniji", kaže ona. Armenka, čiju sudbinu dijele tisuće njezinih sugrađana, naučila se na "život u sjeni". "Naravno da je teško ako recimo nemate bankovni račun. Ali što mogu? Ono čega nemam bez toga i mogu", zaključuje.

Opuštenost ove Armenke je razumljiva ako se uzme u obzir da kontrola dosad gotovo da i nije bilo. No Turska vlada je sad odlučila stati na kraj bujanju rada na crno. Procijenjenih 100.000 ilegalaca je vlastima postala brojka koju se više ne može ignorirati. Pojačane kontrole počele su i to prije svega na gradilištima ali i u "crvenim četvrtima".

Alie Ismailova, kućna pomoćnica u kući Öztürkovih u Istambulu strahuje za svoju budućnost. No i za nju postoji nada. Njezin poslodavac je kod tzv. policije za strance položio jamstva za svoju uposlenicu iz Bugarske. To je zasad dovoljno za produljenje boravišne dozvole za 6 mjeseci. No što će se dogoditi nakon tog razdoblja zasad ne zna nitko. Obitelj Öztürk je čak angažirala odvjetnika koji bi trebao izboriti ostanak Alie Ismailove.

Autori: Thomas Bormann/Nenad Kreizer

Odg. urednik: Anto Janković