Postoji li još Šengenski prostor?

Dok su u drugim krajevima svijeta otvorene granice između država i nisu baš uobičajena slika, unutar šengenskog prostora robe i ljudi se mogu slobodno kretati. Dogovor 26 zemalja, od kojih su većina članice EU, bi trebao biti na dobrobit gospodarstvu i građanima. A pravila su jasna, kada i kako jedna zemlja potpisnica Šengenskog sporazuma može na svojim granicama uvesti privremene kontrole. Do prije nekoliko godina ova praksa je bila rijetkost. Najčešće su se kontrole uvodile uoči održavanja velikih sportskih događaja ili političkih konferencija.

"Od rujna 2015. pojedine zemlje koriste sva prava predviđena Šengenskim sporazumom, samo kako bi proširile granične kontrole", kaže Yves Pascouau, viši savjetnik briselskog trusta mozgova "European Policy Centre" (APC). "Toga do sada nikad nije bilo."

Ali, u jesen 2015. šest zemalja Schengena uvode kontrole. Danas, četiri godine kasnije kontrole su i dalje na snazi. Ove zemlje su ih više puta produljivale. 13. studenog 2019. na snagu stupa novo šestomjesečno produljenje.

"Od 2015. do 2017. za ove kontrole je bilo i pravne osnove", kaže Pascouau, koji je doktorirao na migracijskom pravu EU-a, "ali od tada više nisu utemeljene". Članom 29 Šengenskog sporazuma reguliraju se kontrole koje traju preko dva mjeseca. On je namijenjen u slučajevima kada "postoje ozbiljni nedostaci u kontroli vanjskih granica... zbog čega bi bez kontrole unutarnjih granica bio u opasnosti kompletan šengenski prostor".

Kontrole smiju trajati najviše dvije godine

Ovo pravilo dozvoljava da se kontrole uvedu do maksimalno šest mjeseci, s produljenjima "maksimalno tri puta po najviše šest mjeseci". To znači da ukupno ne bi smjelo prijeći razdoblje od dvije godine. A aktualne kontrole su na snazi već četiri godine.

"Mi smo u ovom trenutku u čisto političkoj situaciji, koja nije bazirana ni na pravnim ni na činjeničnim osnovama", kaže Pascouau. "Sada bi se na odgovarajući trebala osuditi ova situacija ili bi se pravila morala promijeniti". Europska komisija ili neka država članica bi sada mogle zamoliti Europski sud da istraži to pitanje. Ali, do sada se to nije dogodilo.

Njemačka je bila prva zemlja koja je 13. rujna 2015. uvela granične kontrole, a od 2006. je zemlja s najviše dana kontrole granica od svih država potpisnica Šengenskog sporazuma. Njemačko Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje je nadležno za kontrolu granica priopćilo je za DW: "Vremenski rokovi koje predviđa Šengenski sporazum se, prema Ministarstvu unutarnjih poslova, odnose na svaku novu individualnu reorganizaciju privremenog uvođenja kontrola unutarnjih granica". To bi zapravo značilo da sa svakim novim šestomjesečnim produljenjem stvar počinje iz početka.

Europski parlament se ne slaže s ovakvom interpretacijom. "Uvjereni smo da se ovdje radi o političkim a ne pravnim potezima", smatra zastupnica Tanja Fajon. "Šengenski kodeks o granicama je za nas jasan. Postoji apsolutna gornja granica od dvije godine koja se može pomicati jedino ako se evaluacijom ustanove nedostaci zbog kojih bi cijeli šengenski prostor bio ugrožen. To trenutno nije slučaj, a ograničenje predviđeno Članom 29 je isteklo", kaže  Fajon.

Tanja Fajon: Komisija ne želi promijeniti status quo

Europski parlament je u svibnju 2018. osudio kontrole. Tanja Fajon smatra da je ovo postalo ideološka tema. "Ranije je svako ponovno uvođenje graničnih kontrola bilo povezano sa specifičnim mjerama koje su morale biti provedene kako bi se opustila situacija. Mi smo danas u poziciji da provjerimo svaku osobu koja prelazi granicu, a kontrole su još uvijek tu." Fajon kaže da se u parlamentu stvorio dojam da Europska komisija ne želi pred sud izvoditi države Šengenskog sporazuma.

"Promijeniti status quo nije u interesu ni Njemačke ni Francuske, a ni Europske komisije. Jer, ove zemlje mogu raditi što žele  a Komisija ne mora djelovati protiv njih", kaže Fajon. Yves Pascouau se slaže: "Niko ne bi mogao ni pretpostaviti da bi Europska komisija mogla politički nešto poduzeti protiv jedne zemlje kao što je Njemačka".