Pravo na obrazovanje i/ili etnonacionalizam

Bosna i Hercegovina poštuje Opću deklaraciju o ljudskim pravima, navodi se u preambuli Ustava. Istovremeno, zemlja je dočekala 10. prosinca, Dan ljudskih prava, u specifičnim društvenim i političkim okolnostima. Jedna od njih je i uporno postojanje „dvije škole pod jednim krovom". Fizički jedan prostor, a obrazovno i ideološki dva, ovaj obrazovni koncept pokazuje u kojoj mjeri etnonacionalizam svoje naracije proizvodi i kanalizira upravo kroz obrazovanje. Paradoksalno, UN-ova Deklaracija o ljudskim pravima, usvojena prije 69 godina, predviđa pravo svakog pojedinca na obrazovanje koje, između ostalog, „treba unaprijediti razumijevanje, trpeljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama".

U nastojanju da ponude alternativu zvaničnim i često suprotstavljenim obrazovnim modelima, posebno kada je u pitanju izučavanje povijesti, stručnjaci na području povijesti, sigurnosti, politologije i komunikologije kreirali su priručnik o izučavanju spomeničke kulture, namijenjen upravo nastavnicima i predavačima. „Od Jugoslavije do Daytona – spomenici i kultura sjećanja kroz utjecaj društveno-političkih sistema" donosi različite teme o kulturi sjećanja, kako u postdejtonskoj BiH, tako u Jugoslaviji.

Društveno-politički kontekst određuje kulturu sjećanja

Amra Čusto iz Kantonalnog Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa sudjelovala je u kreiranju priručnika. Kazala je kako je on, kao sredstvo namijenjeno za rad s mladima važan, jer mlade pokušava potaći da kritički promišljaju o prirodi memorijalne kulture:

„U ovom istraživanju su spomenici poslužili kao primjer koji daje jasne i očigledne smjernice kako se mi to trebamo sjećati. Spomenici se i podižu upravo iz službene naracije i službenog odnosa prama prošlosti. Ako govorimo o spomenicima NOB-a i spomenicima iz1992. do 1995., mogla se napraviti paralela i ustanoviti jedna matrica – kako društveno-politički kontekst određuje izgradnju službene kulture sjećanja i kakve su nam prakse sjećanje i komemoracije. Očigledno je da mi više od dvadeset godina u javnom prostoru imamo sve više sukoba sjećanja, a spomenici su razlozi debata i rasprava u javnom diskursu, kao i nacionalnih prepucavanja."

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) od 2013. obilježava ratne zločine, a od prošle godine vodi Centralnu evidenciju spomenika na prostoru bivše Jugoslavije, kako bi se utvrdio broj, ali i kontekst podizanja spomenika. „Većina spomenika posvećenih borcima nalaze se upravo ispred škola", primijetio je koordinator UDIK-a i koautor priručnika Edvin Kanka Čudić.

„To je politička odluka i politička ideja, i to ne samo u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, već i u regiji. Postoji naracija o tome da nitko iz vlastitog naroda nije mogao počiniti zločin. Entitetska linija je pokazala kako se točno spomenici grade: u RS-u su to spomenici Vojske RS-a, u Federaciji Armije BiH, u Hercegovini HVO-a. Naš cilj je bio na jedan neformalan način ući u institucije obrazovanja, odnosno osnovne i srednje škole, kako bi profesori i nastavnici na neformalan način koristili udžbenik za predavanja povijesti."

Nastavnici nemaju obvezu koristiti priručnik

Predavač na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i koautor priručnika Amir Duranović smatra da je prednost priručnika u tome što su suprotstavljene naracije dovedene na jedno mjesto:

„Suština je u tome da je jedna naracija, eksluzivna naracija, koja je promovirana u socijalizmu, zapravo zamijenjen mnoštvom različitih i suprotstavljenih naracija i spomenika. Ni oni sami po sebi ne bi bili problematični da u njihovoj prezentaciji nisu predstavljeni kao jedini pravi i to je ono što nam u Bosni i Hercegovini nedostaje – razumijevanje pozicije drugih. Oni koji se susretnu s ovom knjigom, bit će u prilici to vidjeti, jer to nisu u prilici obilaziti u službenim komemoracijama, koje su također podijeljene."

Nastavnici nemaju nikakvu obvezu koristiti priručnik, pojasnili su autori. Istovremeno, istaknuli su kako promjene u društvu dolaze od pojedinaca i nadaju se da će njihov doprinos potaknuti i same nastavnike da se kroz obrazovanje suprotstave ideološkim matricama.

Obrazovanje koje unapređuje razumijevanje nije moguće

U kojoj mjeri je kreiranje zajedničke povijesne naracije izazov, zna Elma Hodžić, povjesničarka umjetnosti i kustosica u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Hodžić se u znanstvenom radu bavi upravo ulogom muzeja u kreiranju kolektivnog/kulturnog sjećanja. Muzej je institucija koja čuva priče od zaborava. Te priče čuva i pohranjuje u jedan prostor za naredne generacije. No, koliko je odabir priča izazov, s obzirom na postojanje „tri verzije moderne povijesti" u BiH?

„Historijski muzej BiH nerijetko govori iz perspektive običnog čovjeka. Tako je stalna muzejska postavka Opkoljeno Sarajevo prije svega topla ljudska priča o kreativnosti, priča koja pobjeđuje smrt, priča o snazi i potencijalu ljudskog duha, suočenog s uništavanjem i zlom. Fokusirani smo na priče s kojima je moguće suosjećati. Važno nam je da ne upiremo prste u ljude i nacije, već ukažemo na djela i posljedice. To je jedan princip. Drugi podrazumijeva rad s različitim zajednicama u BiH u procesu suočavanja s prošlošću. Još je mnogo izazova pred nama, ali se trudimo da muzej postane prostor u kojem građanke/građani BiH mogu promišljati o prošlosti", pojasnila je Hodžić.

Muzejska praksa i priručnik su možda na marginama službenih naracija o prošlosti. No, oni ipak ukazuju u kojoj su mjeri sukobljene te različite naracije. One su postale službene kroz različito obrazovanje, komemoracije, spomeničku kulturu ili pak „dvije škole pod jednim kovom". Ako se pažljivo pročita jedan od temeljnih dokumenata o pravima čovjeka – Deklaracija Ujedinjenih naroda, primijetit će se da upravo različitost službenih naracija o modernoj povijesti onemogućava obrazovanje koje istinski unapređuje prijateljstvo i razumijevanje.

Autorica: A.H.