Pravo na vodu ne znači pravo na besplatnu vodu

Na netom završenoj konferenciji o vodi koja se održavala u glavnom gradu Meksika okupljeni su se u prvom redu bavili visokim idealima i problemom što još uvijek milijardu i 200 milijuna ljudi širom svijeta nema pristup kvalitetnoj vodi. A voda, smatraju mnogi, trebala bi biti temeljno pravo svakog čovjeka. Martin Kipping, iz njemačkog Ministarstva za ekonomsku suradnju i razvoj ipak upozorava kako se i to 'pravo' treba pravilno razumjeti: "Često se 'pravo na vodu' krivo shvaća kao pravo da svatko ima slavinu u kući. Kratkoročno je to ekonomski nemoguće i biti će dobro ako će ljudi imati pristup zajedničkoj crpki. A često se 'pravo na vodu' pogrešno shvaća i kao pravo na besplatnu vodu."

Cijena vode

Ali, voda mora i koštati, no ne više od 5% prihoda. Uopće, mnogima je na konferenciji i više nego jasno kako je problem vode postao veoma zanimljiv izvor zarade. Jedni, poput na primjer Coca Cole, sjajno žive i zarađuju od vode u koju je dodano nešto šećera, arome i ugljičnog dioksida. Ali za druge - a takvih investicijskih fondova ima sve više - voda je samo jedan od niza resursa našeg planeta za koji je izvjesno da će ga biti sve manje. A to znači da se na vodi može sjajno zaraditi i da će zarada postati još i veća. Jean Pierre Ellong Abassi, iz udruženja komunalnih organizacija koja okuplja 17.000 općina i gradova širom svijeta, smatra da se na dosadašnji način premalo toga čini: "U opskrbu vode investira se 2,5 milijarde dolara, a 5 milijardi se svake godine potroši na hranu za pse i mačke! Tu nešto nije u redu. Trebamo puno novca i on treba doći sam od sebe. Trebaju plaćati i oni koji troše vodu, ali i međunarodna zajednica. Razvojna se pomoć mora decentralizirati, a osim toga trebamo investicije iz privatnog sektora."

Kako privatizirati vodoopsrbu

Čini se ipak mnogo: na primjer Španjolska već pet godina radi na ogromnom investicijskom poduhvatu preustroja vodoopskrbe koji će sigurno progutati i više od predviđene 22 milijarde eura. Ali kada se spomene "privatizacija", odmah se pomisli na nekakve sumnjive špekulante koji će onda jednog dana odlučivati hoće li neko kućanstvo dobiti priključak - i koliko će ga plaćati. Opskrba vodom je i odgovornost - i usprkos gubicima zbog kojih mnogi gradovi grcaju u dugovima - nije mudro komunalni vodovod staviti na prvo mjesto za prodaju. Zapravo je to smisao odredbe Europske Unije o privatizaciji vodoopskrbe: ne kako bi se vodovodi prodali sumnjivim špekulantima, nego kako bi se gradovima onemogućilo da svojim unosnim vodovodima, pune druge rupe - poput javnog prijevoza. S druge strane, u Njemačkoj postoji čitavih 6700 poduzeća koji skrbe za 18 tisuća sustava vodovoda. Ako mislite da je Njemačka u tome rekorder, varate se: u Sjedinjenim Američkim Državama ima 54 tisuća komunalnih i regionalnih vodovoda i jasno je kako će se na tom tržištu sigurno dogoditi proces grupiranja i fuzioniranja.
Ali koliko god se govori o pitkoj vodi, ne smije se zaboraviti i jedna druga - barem isto toliko važna činjenica, gdje će ta voda završiti. Ili kako je u Meksiku naglasio voditelj jednog projekta iz Indije: "Politički je dati ili dovesti vodu vrlo seksi. Ali sanitarne instalacije i odvodnja nisu. Postoji opasnost da ćemo doduše ostvariti milenijski cilj osiguranja pitke vode, ali da nećemo obratiti pažnju na kanalizaciju i otpadne vode. A to će onda značiti da je operacija uspjela, ali da je pacijent umro."