Pravoslavni Božić u Prizrenu

Svetlana Nikolić prvi put nakon 15 godina pravoslavni Božić dočekuje u svojoj obnovljenoj kući u naselju Potklajaja. To je donacija Vlade Velike Britanije i obnovljena je njena i još tridesetak kuća drugih obitelji. Postila je i pripremala se za Božić: za blagdan je spremila dosta toga i ispekla više vrsta kolača. Na žalost, sama je u cijelom naselju. U blizini gotovo i da nema susjeda, a kuće su im zaključane.

„Toliko sam sanjala da ponovo budem u svojoj kući za Božić, ali opet razočaranje. Sama sam. Nikoga ovdje nemam jer moji nisu sa mnom. Misli mi same naviru kako je nekada ovdje bivalo za vrijeme praznika. Puno djece, veselje, priprema i loženje Badnjaka (običaj paljenja mladog stabla 'Badnjaka' op. ur.), odlasci u crkvu koja je bila puna, doček gostiju... Sve je to sad prošlo. Ipak, u svojoj sam kući pa i to nešto znači", kaže nam bivša tekstilna radnica koja je dugo kao izbjeglica živjela u Brezovici, dvadesetak kilometara od Prizrena.

Premalo vjernika za veliku crkvu

Dragan Babarogić nema ništa za Božić. I njemu je ovog ljeta izgrađena nova kuća u strogom centru grada, a on nikad nije napuštao svoj dom. "Niti imam, niti se nadam da će mi netko dati nešto za ovaj praznik. Navikao sam ja na to i ništa mi nije čudno. Praznik osjetim kad je Bajram kod mojih susjeda Albanaca i Turaka, kad mi donesu baklave i slatkiše. Obavezno me pozovu na ručak ili mi donesu u moju kuću", kaže Babarogić.

Slobodan Djorić, mjesni paroh u Sabornoj crkvi Svetog Đorđa u centru Prizrena, priznaje da ni ovom prilikom nisu palili Badnjak, ali "ne zato što ne smijemo, nego neka prođe još malo vremena".

"Nismo prakticirali da ovdje siječemo (stablo) Badnjaka, jer smo mi u strogom centru grada. Nemamo puno ljudi, ali i još nije to neko vrijeme... Mi možemo, naravno, ali još ne želimo. Što se kaže, bolje strpljen – spašen, nego da prenagljujemo u nekim stvarima. Iskreno vjerujem da će uskoro doći vrijeme kad ćemo i u Prizrenu donositi Badnjak i organizirati njegovo paljenje", objašnjava prizrenski paroh.

Najveći dio prizrenskih Srba je kod rodbine, uglavnom u široj okolici Beograda. Za one malobrojne koje su ostali je paroh upriličio i predvodio Božićnu liturgiju u maloj crkvici Svetog Đorđa iz 14. stoljeća (na naslovnoj fotografiji). Glavna crkva, Saborni hram je veliki i ne mogu ga zagrijati samo zbog malog broja vjernika, a niti ovaj put nije bilo pripadnika KFOR-a iz pravoslavnih zemalja koji su ranije Božić slavili u toj crkvi.

Po završetku liturgije, Kosovski Srbi su se okupili u gostionici. Popili po čašicu rakije, počastili se i popričali. Obzirom da su to uglavnom samci ili bračni parovi bez djece, pravoslavni mještani Prizrena obično sami objeduju nakon čega tradicionalno primaju goste. Nisu to samo Srbi, već i susjedi albanske, bošnjačke i turske nacionalnosti.

Poštovanje za drugu vjeru

"To nisu dolasci reda radi, to je iskreno i od srca se čestita. Zahvalan sam Bogu što mi je otvorio put i što smo se poslije kraće pauze opet vratili. Drago mi je što je to međuvjersko poštovanje ostalo na istom nivou, možda je postalo još i čvršće. Poštovanje i ljubav prema drugim ljudima je ono što je najbitnije kod svih nas. Vjerujem da toga još uvijek ima puno u Prizrenu", kaže paroh Slobodan.

Osim brojnih građana, njemu i pravoslavnim vjernicima je Božić čestitao i predsjednik općine Prizren Ramadan Muja, zaželjevši im "sreću, radost i zdravlje". A da ovdje doista ima konkretnih primjera međusobnog poštovanja, svjedoče i neki običaji kod prizrenskih muslimana. Na primjer, Jasminka Muratović svakog pravoslavnog Božića kuha kukuruz: "Dok su Srbi bili ovdje, poštovali su naš Ramazan, a mi njihov Božić. Još je moja majka za Božić kuhala kukuruz pa to ja sad radim i dalje", ponosno kaže prizrenska domaćica.