Prazne floskule balkanskih političara

Za veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu Milorad Dodik je u međuvremenu persona non grata. Predsjednik Republike Srpske godinama priča o odvajanju tog entiteta od BiH. Pozornost američke diplomacije se njemu dopada – jer mu pomaže u njegovanju njegovog imidža kao navodnog spasitelja srpstva kojeg on želi osigurati referendumom o neovisnosti.

Kako bi se razumjelo što zaista stoji iza ove politike, korisno je razmisliti o njenim posljedicama do kraja: ukoliko bi se Republika Srpska htjela odcijepiti, onda prosvjedi bošnjačkog i hrvatskog stanovništva u ovom području, a radi se o gotovo pola teritorija BiH, nisu više isključeni. Posljedica: nemiri, koji vjerojatno ne bi mogli proći bez prolijevanja krvi. Bosanske policijske snage bi se brzo našle u situaciji u kojoj bi morale priznati da nisu dorasle situaciji. Kao rezultat toga bi vojna misija EU "Althea", koja je stacionirana u BiH, vjerojatno morala tražiti pojačanje.

Zadatak ove misije je brinuti se za sigurnost i stabilnost i pomoći bosanskohercegovačkoj vlasti u provedbi mira. Ako to vlasti u ovoj zemlji to više nisu u stanju, misija ima mogućnost intervenirati s postrojbama za brzo djelovanje koje čekaju spremne u državama koje sudjeluju u ovoj misiji. Riječ je o ukupno 1200 vojnika, spremnih za borbeno djelovanje, iz država članica NATO-a, koje bi u roku od nekoliko dana mogle patrolirati ulicama Banja Luke i Sarajeva i u ekstremnom slučaju i vojno intervenirati.

Dodikova politička elita

To bi značio i kraj suvereniteta bosansko-srpskog vodstva u Banja Luci. To bi vjerojatno značilo i politički kraj vođe bosanskih Srba Milorada Dodika. Jer prijateljska vlada u srbijanskom glavnom gradu Beogradu onda više ne bi mogla podržati huškače. Tamošnji premijer Aleksandar Vučić naime slijedi proeuropski kurs.

To naravno beogradske političare ne sprječava od toga da sada ponovo pričaju o ratu. Tomislav Nikolić je predsjednik a to znači i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. On je nedavno zaprijetio da će poslati srbijansku vojsku u Mitrovicu jer se tamošnja srpska manjina tamo osjeća ugroženom. Prethodno je Beograd, zahvaljujući ruskoj financijskoj donaciji, poslao vlak u smjeru Mitrovice na kojem je na više od 20 jezika bilo napisano "Kosovo je Srbija". Koji je bio uz to okićen pravoslavnim ikonama Sve je to u Prištini doživljeno kao provokacija. Sada mediji u Beogradu ponovo pišu o tome da bi se dio Kosova, sjeverno od rijeke Ibar, u kojem dominiraju Srbi, mogao odvojiti od ostatka Kosova. I ovdje krizni scenarij vjerojatno znači nasilje. Retorika kosovskog predsjednika prije nekoliko tjedana nije bila manje ratoborna: Beograd slijedi na Kosovu politiku poput Moskve koja je anektirala Krim, rekao je Hasim Thaci. I nije ni malo pocrvenio iznoseći te tvrdnje.

Neizbježno krvoproliće na Kosovu

Ukoliko bi Beograd pokušao nasiljem pripojiti sjevernu Mitrovicu, albanski prosvjednici bi vjerojatno odmah krenuli u smjeru drugih srpskih enklava na Kosovu, koje su gotovo nezaštićene. Tamo bi vjerojatno naišli na snage sigurnosti u civilu koje su, kako se priča, srbijanske vlasti već navodno naoružale lakim oružjem. Krvoproliće bi bilo posljedica. Kao rezultat toga bi zaštitne postrojbe NATO-a na Kosovu morale zatražiti pojačanje i osigurati ostale dijelove Kosova. Ukoliko bi Beograd pokrenuo svoju vojsku to bi od strane NATO-a bilo silom neutralizirano. Bio bi to rat u kojem ne bi bilo pobjednika.

Svim tim kriznim scenarijima je zajedničko to da bi pogođene zemlje u svom ekonomskom razvoju bile bačene unatrag najmanje deset godina. S posljedicom da bi društva ne samo ekonomski, nego i politički bila još više ovisna od velikog susjeda Europske unije. Dosadašnjim vladajućim elitama, koje agiraju koristeći nacionalističku retoriku, bi bila oduzeta vlast i one bi postigle suprotnost od onoga čemu zapravo teže - osiguranju njihove moći.

Dakle aktualne verbalne prepirke na Balkanu nisu ništa više nego prazne riječi neprikladne vremenu u kojem su izgovorene. Prazne floskule jedne generacije političara koje je na vlast doveo raspad bivše Jugoslavije. Socijalistička višenacionalna država je nakon četiri desetljeća totalitarne vladavine okončana, njeni nacionalistički grobari su preživjeli do danas. Sasvim je moguće da je sada njihovo vrijeme pri kraju. Oni još uvijek pokušavaju kod biračkog tijela svojom nerealnom retorikom zamaskirati svoju bijednu bilancu koju su ostvarili kada je riječ o zapošljavanju i standardu. Još uvijek nedostaju političke alternative – no to bi se ipak moglo promijeniti.