Predrasude među mladima u BiH još uvijek žive

Bez obzira da li je Selma, Milica ili Josipa, lijepa djevojka je jednostavno lijepa. Tako bi se ukratko mogli protumačiti rezultati posljednjeg istraživanja banjalučkog psihologa Srđana Puhala. Knjiga „Kako opažamo druge etničke grupe i njihove članove“ koja se temelji na istraživanju socijalne percepcije i etničke pripadnosti kod srednjoškolaca u BiH, predstavljena je u Banja Luci. Izdavač je njemačka zaklada Frieidrich Ebert, bliska njemačkim socijaldemokratima.

Autor tvrdi da doživljaj "onog drugog" u BiH danas funkcionira na dvije odvojene razine, kolektivnom i osobnom.

Npr. kada je riječ o kolektivnom, srednjoškolci iz Banja Luke i srednjoškolci hrvatske nacionalnosti iz Mostara, Bošnjake opisuju kao podmukle, primitivne, nekulturne, ali i gostoljubive.

S druge strane, na osobnoj razini je mnogo manje tenzija. Kada se to spusti na odnos mladih licem u lice stvari su pozitivnije i opuštenije. Negativni stereotipi nisu spriječili ove iste mlade da na temelju fotografija (ispod kojih piše ime i prezime) pripadnice bošnjačke nacionalnosti ocijene kao najljepše.

„Treba pojačati kvarenje omladine“

Osvrćući se na brojna istraživanja koja se bave socijalnim stavovima i međuetničkim distancama, profesor Mladen Mirosavljević, stručnjak za pitanja javnog mnijenja kaže kako treba biti vrlo oprezan prilikom tumačenja rezultata.

„Ne bih volio da se izvlače parcijalni zaključci zato što su možda atraktivni. Fizički izgled je jedno, ali je vrlo zanimljivo ako nakon toga pitate ispitanika da li bi stupio u brak s tom ženom. To otvara drugi niz pitanja“.

Puhalo vjeruje da su i pored negativnih predrasuda koje dominiraju u njegovom istraživanju, ovi podaci ohrabrujući jer tim mladim ljudima, dok percipiraju svoje vršnjake nacionalnost nije važna. Smatra da ovakvo stanje političarima ne ide u korist.

„Da sam ja političar u BiH, rekao bih da moramo pojačati kvarenje omladine jer ovo ne valja. Ali se postavlja pitanje što se još može pokvariti. Ako pogledate školski sustav, medije i službenu politiku, dominantan je stav da smo 'mi' najbolji a 'oni' zli i da nam rade o glavi“.

Kada „osobni“ stav prerasta u „kolektivni“?

Kako i zašto osobni stav, koji je često neutralan, preraste u kolektivni kojim dominiraju negativni stavovi? Objašnjenje daje sarajevski sociolog Dino Abazović: „Iskustva svakodnevnog života se uglavnom ne primjenjuju na grupne kategorije, jer nitko nema mogućnost komunicirati sa svakim pojedincem iz grupe. Lakše je prihvatiti kolektivni, zajednički stav. Sociolozi često govore kako je nacija zamišljena zajednica i vizija onog što odgovara našoj slici nas samih ali i ostalih. Svakodnevni život je nešto sasvim drugo“.

To potvrđuje i dvadesetogodišnji student Danijel iz Banjaluke koji kaže da je prošlo vrijeme kada se gledalo tko je tko u BiH. „U vezi sam već tri godine s djevojkom druge nacionalnosti. Imam i dosta prijatelja Bošnjaka koje sam upoznao baveći se sportom, oni su iz Bihaća, Sarajeva, Zenice... to je najnormalnija stvar“. Maturantica banjalučke Tehnološke škole, Jovana, misli drugačije. Nikada nije boravila u Federaciji BiH i smatra da se tamo ne bi osjećala ugodno jer, kako kaže, ona tamo ne pripada. U brak ili vezu s Hrvatom ili Bošnjakom se ne bi upustila. „Velike su te razlike među ljudima, drugačiji su običaji i sve. Nisam za to“.

Paradoksalni stavovi

Ovaj posljednji stav, Đorđe Tomić asistent na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Banja Luci opisuje kao paradoksalan i kaže da je takvih primjera mnogo. To se jedino može promijeniti, kako kaže, putovanjima i međusobnim upoznavanjem. „Riječ je o stečenim predodžbama. Gdje su to oni bili u gostima, i gdje su vidjeli te razlike? Da li su ikada vidjeli uživo obitelj druge nacionalnosti za zajedničkim ručkom, da li su išli na studentsku razmjenu?"

Jedno ranije istraživanje iz 2012. koje su proveli studenti FPN-a govori da mladi iz Republike Srpske u velikom postotku pripadnike drugih etničkih zajednica doživljavaju kao prijateljske i ravnopravne. Isti ispitanici su se u tom istraživanju sa preko 75% izjasnili da RS u budućnosti vide kao samostalnu državu.

Govoreći o istraživanjima javnog mnijenja, bilo da se radi o etničkim predrasudama ili nečemu drugom, Tomić ističe da je ispitivanje stavova jedan od najtežih zadataka u društvenim znanostima i da svako istraživanje ima određene nedostatke. Mnogo toga ovisi od načina na koji se postave pitanja u anketama.

„Kada pogledate splet mišljenja različitih ispitanika u različitim situacijama, vrlo je teško to statistički izraziti a da dobijete nešto opipljivo. Određene sociološke škole govore čak o nemogućnosti pravog istraživanja, ostala je upamćena i ta krilatica po kojoj javno mnijenje zapravo ne postoji“, zaključuje Tomić.