(Pre)jeftini rad u Njemačkoj
11. srpnja 2017
Njemačka je po rastu troškova rada od početka ovog tisućljeća, u usporedbi sa drugim zemljama EU-a, na upravo nevjerojatnom trećem mjestu - sa kraja ljestvice! Samo u Grčkoj i Portugalu su troškovi rada u proteklih sedamnaest godina još manje narasli nego u najsnažnijoj gospodarskoj sili Europske unije.
To je rezultat ispitivanja Instituta za makroekonomiju i ispitivanje konjunkture (IMK) Zaklade Hans Böckler koja je inače bliska njemačkim sindikatima. Naravno da oni štite interese posloprimaca i teže većim plaćama za zaposlene, ali brojke ne lažu. Treba naglasiti kako trošak rada nije plaća, dakle ono što će zaposleni dobiti na račun. On, naime, obuhvaća sve troškove vezane za zaposlenike, od socijalnih davanja pa do troškova bolovanja, odmora i školovanja.
Ova Zaklada je izračunala da je trošak rada u Njemačkoj trenutno oko 33 eura i 60 centi na sat i time je zapravo daleko iza nekih drugih članica EU-a. On je veći u Danskoj, Švedskoj, Finskoj, Belgiji i Francuskoj, a ponegdje seže i do 43 eura i 80 centi.
"Nećemo sad o povišici..."
Ovaj Institut je metodološki uzeo kao polaznu vrijednost godinu 2000. iz veoma dobrog razloga: u to vrijeme su se detaljno analizirale sve gospodarske vrijednosti kako bi se našao što optimalniji, dakle usuglašeniji i "pravedniji" mjenjački tečaj nacionalnih valuta prema novoj, zajedničkoj valuti euru. Ali dok je od onda u drugim zemljama EU-a trošak rada rastao u prosjeku za 2,7%, u Njemačkoj je on jedva pokrivao zacrtanu stopu inflacije i bio u prosjeku 2%. Tek prošle, 2016. godine su u Njemačkoj troškovi rada porasli znatno više (2,5%) nego što je to bio prosjek u EU-u (1,3%), ali zaostatak je još uvijek velik.
Kao što je to obično slučaj kod gospodarskih pokazatelja, rijetko se u pitanje mogu dovesti same brojke, nego kako se one tumače: ovaj institut blizak sindikatu tu vidi posljedicu poteškoća na njemačkom tržištu rada i sve većem broju nezaposlenih. Podsjetimo: 2005. je u Njemačkoj on premašivao stopu od 11%, čak i u Španjolskoj je stopa tada bila niža! To je utjecalo i na skromnije zahtjeve sindikata u redovitim pregovorima o povišicama, no okolnosti su se očito promijenile.
"Njemačko gospodarstvo je izuzetno konkurentno i poduzeća odlično zarađuju", izjavio je direktor IMK Gustav Horn. Naravno, i ovako ima zemalja u Europi gdje je trošak rada još niži: u Španjolskoj je on 21,10 eura, još je povoljnije držati radnike u Poljskoj, zemljama Baltika, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Hrvatskoj gdje je trošak rada između 11,30 i 7,50 eura na sat.
A ako se još pogleda i produktivnost...
No za dobit poduzeća - i konkurentnost, drugim riječima za izvoz njemačkih proizvoda je mnogo bitniji izračun udjela troška rada u komadu konačnog proizvoda koji onda mjeri i produktivnost. A upravo je ovaj faktor, upozorio je Horn, u Njemačkoj "rastao bitno sporije nego u bilo kojoj drugoj zemlji zone eura sa izuzetkom Irske".
Utoliko ima osnova i u kritikama na račun Njemačke zbog njenog "prevelikog" izvoza i vanjskotrgovinskog suficita. To ima veze i s, u posljednjih dvadesetak godina, uvelike promijenjenim propisima o odnosima u radu. U međuvremenu u Njemačkoj oko 900.000 zaposlenih ne radi, nego je "posuđeno" nekoj tvrtki. Oni ne spadaju u "trošak rada", nego se knjigovodstveno vode kao "trošak poslovanja" - kao da su uredske spajalice ili stroj kojem teče amortizacija, makar zapravo stoje za istim strojem kao neki metalac ili građevinar.
Povišice se - isplate svima!
Tu je i problem sve veće razlike između troška rada u njemačkoj industriji i u uslužnim djelatnostima: zapravo je što se tiče industrije Njemačka s 39 eura na sat na četvrtom mjestu u EU-u, ali u privatnom uslužnom sektoru taj trošak iznosi samo 30,60 eura na sat. U niti jednoj drugoj zemlji Europske unije ta razlika nije tako velika kao u Njemačkoj.
A obzirom da je 2016. trošak rada u Njemačkoj ipak konačno narastao, IMK u svojoj studiji zaključuje: "Njemačko gospodarstvo bilježi solidan rast i to nije usprkos, nego upravo zbog tog povećanja plaća", kaže direktor IMK-a Gustav Horn. Jer i privatna i javna potrošnja su temelj gospodarskog rasta, a preko njega se onda rješava i problem vanjskotrgovinskog suficita. Nije samo rješenje da njemački proizvodi postanu skuplji, nego s većom potrošnjom dolazi i veći uvoz. Obzirom na državne prihode Njemačke tu onda ima "dovoljno prostora" za promjene na korist zaposlenih, smatra Horn.