Preko Srbije u Njemačku
29. travnja 2015Užurbani prolaznik neće ih ni primijetiti. Ipak, ako se malo duže zadrži ispred glavne Željezničke stanice u Beogradu, shvatit će da mnogi ljudi koji sjede na ogradama ili se okupljaju u kafiću preko puta, ne govore srpski i ne djeluju kao obični putnici. Među njima su Paša, Saher i Aid (naslovna fotografija) – tako su se barem predstavili kada su, bez mnogo razmišljanja, pristali razgovarati za Deutsche Welle. Oni su jezidi, a na bijeg iz Iraka su se odlučili kada je „Islamska država“ zauzela dijelove njihove zemlje i zaprijetila da će pobiti sve pripadnike njihove vjere.
„Putujemo već četiri mjeseca“, kaže 28-godišnji Paša. „Od Iraka do Srbije išli smo uglavnom pješice. Prije oko mjesec dana krenuli smo iz Srbije u Njemačku, ali nas je uhvatila mađarska policija. Bili smo 20 dana u zatvoru. Tamo su nam odbili azil, a potom smo vraćeni u Srbiju. Ovdje smo u policiji platili kazne od po 50 eura i dobili rok od deset dana da napustimo zemlju. Sutra ujutro ponovo krećemo za Njemačku“, kaže Paša i pokazuje dokument policije Srbije o zabrani boravka u toj zemlji.
I da nije dobio zabranu, Paša u Srbiji nikako ne bi želio ostati. Njemačka je jedino mjesto gdje želi biti i to ne samo zato što tamo ima rođake, nego i zato što je uvjeren da „Njemačka daje azilantima više prava nego druge zemlje“.
Neprihvatljivo kažnjavanje izbjeglica
Prema nedavno objavljenom izvješću organizacije za ljudska prava Human Rights Watch (HRW), izbjeglice, odnosno tražitelji azila u Srbiji, suočavaju se s velikim problemima, jer ih, navodi HRW, policija Srbije zlostavlja, uskraćuje im zaštitu i tjera iz zemlje. Unatoč tim navodima, svi sugovornici DW-a ispred Željezničke stanice tvrde da s policajcima u Beogradu nisu imali loša iskustva.
Ipak, mnogi koji su privremeno utočište potražili u Srbiji, zbog ilegalnog boravka nerijetko dobivaju novčanu ili kraću zatvorsku kaznu. Pravni savjetnik nevladine organizacije Beogradski centar za ljudska prava Nikola Kovačević naglašava, međutim, da bi „svaki pripadnik MUP-a morao znati da je prekršajno kažnjavanje izbjeglica – neprihvatljivo sa stajališta međunarodnog prava“.
„Ljudi koji dolaze iz Sirije, Iraka, Afganistana, Somalije ili Eritreje su u najvećem broju slučajeva izbjeglice. Netko ne postaje izbjeglica zato što mu je neki nadležni organ rekao: ja ti sada dodjeljujem taj status. Izbjeglica je svatko tko svoju zemlju napusti u strahu od progona ili od nasilja općih razmjera“, objašnjava Kovačević. On dodaje da je stav Beogradskog centra za ljudska prava da svim izbjeglicama, uključujući i one koje ne žele azil u Srbiji, treba osigurati egzistencijalni minimum, koji podrazumijeva smještaj, hranu i zdravstvenu zaštitu.
Najveći profiteri – krijumčari
Prema izvještaju Beogradskog centra, od 16.490 tražitelja azila, u centrima za azil u Srbiji smješteno je njih 11.118. Ali neki od centara, oni u Tutinu, Sjenici, Bogovađi, Banji Koviljači i Krnjači, nisu zadovoljavajući. Pored toga, izbjeglice na prvostupanjsku odluku o azilu čekaju i do godinu dana što ih odvraća od želje da u Srbiji i ostanu. „Najveći profiteri takve situacije su krijumčari“, zaključuje Vesna Petrović, izvršna direktorica Beogradskog centra za ljudska prava. Kako pričaju izbjeglice u Beogradu, za putovanje od Srbije do Njemačke krijumčarima se plaća najmanje 1.700 eura.
I četveromjesečni put za Pašu, Aida i Sahera organizirala je mreža krijumčara za koje je, kažu, svaki od njih još u Iraku trebalo dati po 11.000 dolara. Unatoč tome, trojica Iračana tvrde da su bili izloženi nasilju krijumčara, koji su im u nekim trenucima čak prijetili i noževima.
Iako je najmlađi, 19-godišnji Saher djeluje najmanje uplašeno. Istovremeno, čak i da se domogne Njemačke, budućnost je za njega najneizvjesnija jer ga tamo ne čeka baš nitko. Cijela obitelj ostala mu je u Iraku, ali on se nada da će biti taj koji će ih sve dovesti u Njemačku. „U Iraku sam upisao slikarstvo, ali budući da je počeo kaos s 'Islamskom državom', nisam ni počeo studirati. Ako se domognem Njemačke, pokušat ću ponovo upisati likovnu umjetnost.“
Nitko od naših sugovornika nema predstavu o tome kako će izgledati njihov novi pokušaj ulaska u Mađarsku, hoće li tamo ići s krijumčarima ili ne, koliko dugo će pješačiti te hoće li i ovog, kao i prethodnog puta, biti prisiljeni spavati u šumi. Izvjesno je jedno: ako ponovo budu uhvaćeni, prijeti im zatvorska kazna od tri godine.