„Prije sam spavao na kartonu, sad imam madrac…“

Stara invalidska kolica napravljena uglavnom iz dijelova nekadašnjih (moto)bicikla, ostavili su u Kongu, u Kinshasi – zajedno sa svojim, moglo bi se reći, cjelokupnim nekadašnjim životom. Glazbeni sastav „Staff Benda Bilili“, sastoji se naime od hendikepiranih umjetnika, nekadašnjih uličnih svirača. No, kolica kakva su nekoć imali, danas im više nisu potrebna; njih su zamijenila nova za čije pokretanje im više nije potrebna ni pomoć nekog trećeg. Drugim riječima, ovaj je bend svojim originalnim, svježim rumba, blues i regge ritmovima, uspio osvojiti europsku publiku čime se naravno i njihov život iz temelja promijenio čime su definitivno iza sebe ostavili i siromaštvo u kojem su nekad živjeli. Njihova priča o usponu i uspjehu zvuči toliko nevjerojatno da je u nju doista teško povjerovati.

Od Francuske, preko Njemačke sve do SAD-a

Još prije nekoliko godina ovaj je band „nastupao“ isključivo na prašnjavim cestama glavnog grada Demokratske Republike Kongo. Svi su bili beskućnici, bez gotovo ikakvih primanja a probe su održavali u zapuštenom gradskom zoološkom vrtu; negdje između kaveza u kojima su izgladnjele životinje vegetirale i isto se tako borile za golo preživljavanje. No, osnivač grupe, Ricky, oduvijek je vjerovao da će jednoga dana doživjeti planetarni uspjeh. „Svi koji su mislili da bolujemo od ludila veličine, sada vide da su prevarili“, kaže on. Njihov se put naime doista gotovo preko noći u potpunosti promijenio.

2004. godine otkrila ih je jedna televizijska ekipa koja je u Kinshasi snimala jedan dokumentarni film. Oduševljeni njihovom glazbom kao i optimizmom kojim su članovi banda zračili, pomogli su im uspostavljajući za njih prve kontakte sa producentima u Francuskoj. Malo po malo, njihova je popularnost počela rasti – prvo u Kongu gdje su na nalog UN-a snimili CD s pjesmom u kojoj svoje sugrađane pokušavaju motivirati da u što većem broju izađu na izbore. Iako je svaki od članova ove grupe dobio svega 50 eura honorara, bio je to takoreći početak njihovog uspona. Godinu dana kasnije o njima je snimljen i dokumentarni film, a na tržištu se pojavio i njihov prvi album „Tres Tres Fort“. Nakon toga su se počeli redati pozivi u Europu; prvo u Francusku, kasnije i u ostale zemlje. Ove su godine primjerice nastupali i u Njemačkoj, na vrlo popularnom festivalu Rheingau Musik Festival u Mainzu a nakon toga i u Švicarskoj kao i u SAD-u.

Na lingaliju o svakodnevnim sitnicama

Tekstovi banda „Staff Benda Bilili“ ( što u prijevodu znači „Nevidljive učiniti vidljivima“) velikim su dijelom autobiografski. Govore o svakodnevici u Kongu, o životu hendikepiranih, o djeci koja mogu preživjeti jedino ako se uključe u neku uličnu bandu. „Ne izmišljam ništa, moje pjesme govore jednostavno o životu“, kaže Likabus, jedan od članova sastava. Iako se koriste i engleskim, odnosno, francuskom jezikom, ipak najčešće pjevaju na lingaliju, nacionalnom jeziku Konga, kako bi, kako kažu, najlakše dosegli publiku kod kuće. Njihove pjesme osim što su hommage malom čovjeku u njihovoj domovini, njegovom optimizmu i sposobnosti da se raduju sitnicama, često prenose i vrlo jasne poruke. Jedna od njih je primjerice i apel na roditelje da svoju djecu na vrijeme cijepe protiv dječje paralize kako ne bi ostatak života morali provesti u invalidskim kolicima.

Autor: epd / Ž.Telišman

Odg.ured: A. Legović