Prijeti li svijetu nova Kubanska kriza?
14. listopada 2012Prije točno pola stoljeća, 14. listopada 1962., svijet je doveden na rub nuklearne katastrofe. Sovjetski Savez je postavljanjem raketa srednjeg dometa s nuklearnim glavama na Kubu, samo 200 kilometara od teritorija SAD-a, izazvao žestoke reakcije Washingtona i mladog predsjednika Johna Kennedyja. U trenutku kada se američki predsjednik nekoliko dana kasnije, 22. listopada, u dramatičnoj poruci obratio naciji, strateške snage SAD-a nalazile su se u stanju pripravnosti, jedan stupanj ispod borbenog stanja. Svijet se nikada nije nalazio toliko blizu nuklearnoj katastrofi kao tih jesenskih dana 1962.
Ravnoteža užasa
Situacija se pogoršala nakon pomorske blokade Kube koju je oveo SAD, a koja je za cilj imale sprečavanje dolaska sovjetskih brodova na Kubu i postavljanja novih raketa. Činjenica da je tadašnji čelnik SSSR-a Nikita Hruščov u posljednji trenutak popustio i odustao od daljnjeg zaoštravanja situacije može se zahvaliti pat situaciji između dviju nuklearnih sila. Dugogodišnja utrka u naoružanju je tako imala pozitivan učinak: niti jedna strana nije bila sigurna hoće li protivnik i nakon prvog vala napada biti u stanju poduzeti i drugi, odlučujući, val napada nuklearnim naoružanjem.
Ova "ravnoteža užasa" je nestala i nestankom pojma "Hladni rat", krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. No svijet je danas suočen s novim nuklearnim opasnostima koje su manje predvidljive. "Mi se danas suočavamo s problemom tzv. vodoravnog naoružanja. To znači da velike nuklearne sile smanjuju svoje naoružanje ali zato dolaze mnoge manje za koje nismo sigurni da li se daju zastrašiti u smislu kako je to funkcioniralo prije", kaže Reinhard Meier-Walser, profesor za međunarodnu politiku na Sveučilištu u Regensburgu. Pored "službenih" nuklearnih sila, SAD-a, Ruske Federacije, Kine, Velike Britanije i Francuske, atomskim naoružanjem raspolažu krajnje nestabilni i neuračunljivi Pakistan i Sjeverna Koreja ali i Indija i Izrael. Tu je još i Iran koji se očito ne da odvratiti od svog nauma u što je moguće kraćem roku, izgraditi atomsku bombu. Teheran isto tako ne odustaje ni od svoje agresivne retorike naspram Izraela. No funkcionira li uopće logika zastrašivanja u današnje doba?
Atomsko oružje kao instrument prisile
Atomsko naoružanje uvijek skriva određeni rizik i na kraju krajeva se nikad ne zna hoće li se zemlje koje ga posjeduje ponašati racionalno. No usprkos tomu je, kako kaže Annette Schaper s Hesenske zaklade za istraživanje mira, malo vjerojatno da će se Sjeverna Koreja ili Iran, odvažiti na prvi napad atomskim oružjem i to zato jer moraju računati s mnogo jačim protunapadom. Ključ agresivnog ponašanja ovih zemalja i njihove vječite prijetnje Schaper vidi negdje drugdje. "I Iran i Sjeverna Koreja su nedemokratske, međunarodno izolirane zemlje čije je gospodarstvo na izmaku snaga. U takvoj situaciji se ovakve zemlje prema van ponašaju izuzetno agresivno kako bi instrumentalizirale prijetnju izvana", kaže Schaper. Istodobno se nadaju da će prijetnjama lakše ostvariti svoje interese. Kod Irana je dodatno u pitanju i lokalna borba za prevlast u regiji koju Teheran već godinama vodi protiv Saudijske Arabije. Meier-Walser opasnost također vidi i u mogućem pristupu atomskoj tehnologiji Iranu bliskih islamističkih organizacija poput Hamasa ili Hezbolaha.
Opasni Pakistan
Atomska bomba u rukama terorista, to je horor-vizija ikad se o Pakistanu radi. Mreža oko pakistanskog nuklearnog znanstvenika Abdula Kadera Kana godinama je "zainteresiranima" prosljeđivala know-how. "Sva atomska postrojenja, u Iranu, prije u Iraku ili Libiji, nastala su zahvaljujući ovom izvoru. Ponašanje Pakistana po ovom pitanju je zaista bilo katastrofalno", zaključuje Schaper. Da stvar bude još gora, Pakistan trenutno sa susjednom Indijom vodi utrku u naoružanju kakvu su tijekom "Hladnog rata" vodili SAD i Sovjetski Savez. Indija i Pakistan stoje neprijateljski jedna nasuprot drugoj od samog osnutka država 1947. No razlike između ovog "Hladnog rata" i onog koji je vladao svijetom poslije Drugog svjetskog rata su ipak više nego vidljive, madai ne i manje opasne. "Kod ovog novog Hladnog rata između Indije i Pakstana opasnost leži u tome što niti jedna zemlja ne posjeduje dovoljno konvencionalnog naoružanja. To ih prisiljava da u slučaju krize ili popuste ili se odmah late nuklearne bombe", kaže Meier-Walser. Jedini izlaz ovaj stručnjak vidi u razoružanju ovih zemalja. Istog je mišljenja i Annette Schaper koja vidi još jednu razliku u usporedbi s Kubanskom krizom prije pola stoljeća. "Tijekom Kubanske krize očito nikome nisu popustili živci i to je spasilo svijet. No za okidačem isto tako može sjedit netko koga ne poznajemo i tko bi mogao reagirati potpuno drugačije", zaključuje Annette Schaper.