Prisilni savez raznih grupa protiv Janukoviča

Alexander Moissejenko (35), informatičar iz Odesse, sjedi u šatoru nedaleko od glavnog kijevskog Trga neovisnosti, u jednom od kampova prosvjednika. I u ovom šatoru se nalazi mnoštvo donirane odjeće; jakne, džemperi, hlače - na 20 stupnjeva ispod nule sve može dobro doći. Na spomen imena Vitalija Klička, obrve našeg sugovornika se spuštaju, usnice stišću. Moissejenko ne drži mnogo do glasovitog oporbenjaka, lidera prouvropske stranke UDAR. „Kličko nema nama što pričati. Oporba je dokazala svoju nesposobnost“, kaže on.

Moissejenko se nalazi na čelu pokreta Zajednička stvar, grupe koja je prva pozvala na prosvjede nakon odluke predsjednika Viktora Janukoviča o odbijanju Sporazuma o pridruživanju sa EU. Moissejenko ne želi govoriti o detaljima, ali kaže da je na ulicama stotinjak njegovih ljudi, pa i na mjestima gde je bilo smrtonosnih sukoba s policijom. Pokret je privukao pažnju kada je okupirao nekoliko administrativnih zgrada u Kijevu, usprkos upozorenjima Vitalija Klička da se tako samo može isprovocirati reakcija policije. Tek prije nekoliko dana su pripadnici Moissejenkovog pokreta istjerani iz zgrade Ministarstva poljoprivrede – potjerali su ih demonstranti iz nacionalističke stranke Sloboda.

Time je još jednom dokazano da čitava oporba doduše je protiv Janukoviča, ali da istodobno postoje i primjenjuju se različite metode te da se teži različitim kranjim ciljevima. Osim tri velike stranke – Kličkovog UDAR-a, Otadžbine zatočene bivše premijerke Julije Timošenko i desničarske Slobode – širom Ukrajine djeluju desetine manjih grupa od kojih su neke nastale baš tijekom ovih prosvjeda.

Desni ekstremisti – prvoborci

Tko želi saznati više o malim grupama demonstranata, mora doći na njihov teren. Tako iz spomenutog šatora idemo ravno do Majdana neovisnosti gdje se na četvrtom katu jedne sindikalne zgrade nalazi takozvani Stožer nacionalnog otpora. Na jednim staklenim vratima nalazi se naljepnica „Nazi only“ (Samo za naciste). U oba smjera hodnikom promiču maskirani mladići obrijanih glava i djelomično odjeveni u vojne uniforme. Ovo je glavna prostorija grupe koja sebe naziva Desnim sektorom.

„Mi nismo organizacija niti stranka, nego udruženje raznih grupa“, kaže Andrij Tarasenko, muškarac s bradom u ranim četrdesetim godinama života. Prije prosvjeda on je u tzv. Desnom sektoru bio poznat kao zamjenik šefa zloglasne desničarske organizacije Trozub. Kaže da sintagma „ekstremni desničari“ ne opisuje dobro njega i njegove kolege.„Mi smo nacionalisti. Nismo šouvinisti a niti fašisti“, priča Tarasenko.On negira glasine da je Desni sektor zapadnoukrajinska organizacija – kaže, polovica aktivista potječe s istoka zemlje i govori ruski kao maternji jezik.

Crno-crvene zastave nacionalista uvijek se mogu vidjeti tamo gdje ima sukoba s policijom. Tarasenko ne negira kako su upravo njegovi ljudi bacali molotovljeve koktele i kamenje na snage sigurnosti. Tvrdi, ima ih nekoliko stotina u Kijevu. No, brojke su trenutno potpuno neprovjerljive.

Prisilni savez protiv Janukoviča

Teško je i pomisliti da mladići koje srećemo u tzv. Stožeru prosvjeduju zato što bi voljeli vidjeti Ukrajinu u Europskoj uniji. Tarasenko objašnjava da je njima važno „otklanjanje okupatorskog režima“. Suradnju s oporbom ne isključuje, ali kaže da neće pristati na prestanak borbi s policijom – dok se predsjednik ne povuče. Nitko od promatrača ne vjeruje da oporba može donijeti mir i ujediniti razne pokrete, poput Desnog sektora ili Zajedničke stvari. Jer, prije svega, tri velike oporbene stranke na svakom koraku pokazuju nejedinstvo.

Prema anketama je Vitalij Kličko zaista najomiljeniji oporbenjak. Nada se da će biti zajednički kandidat oporbe u izbornoj trci protiv Janukoviča koja će uslijediti najkasnije slijedeće godine. Ali i bivši ministar vanjskih poslova Arsenij Jaznejuk se želi kandidirati a to namjerava i Oleh Tjahnybok koji vodi populističku stranku Slobodu. Razlike su se pokazale i kada je Janukovič iznenadno ponudio opoziciji preuzimanje vlade. Dok je Kličko to odbio, Jaznejuk je najprije umjereno rekao da je „spreman preuzeti odgovornost“, ali se kasnije, suočen sa zvižducima mase, ipak povukao.

Većina – niti politični a niti desno orijentirani

U izvještavanju svjetskih medija o kijevskim prosvjedima, sudaraju se dvije oprečne interpretacije. Uključite li CNN, vidjet ćete izveštaje o proeuropskim demonstrantima i nasilnoj policiji. Prebacite na Russia Today, vidjet ćete snage sigurnosti koje se bore sa zlim teroristima. Istina je da nacionalističkih ekstremista ima nekoliko tisuća ali je još mnogo više drugih i drugačijih. Grupe poput Demokratske alijanse – čiji se mladi aktivisti zalažu za demokratsku, europsku Ukrajinu bez korupcije – teško mogu biti glasniji od mladića obrijanih glava sa crno-crvenim zastavama.

Kada se uvečer na ulicama Kijeva okupe stotine tisuća ljudi, tada se mora reći da su to prosvjedi nezadovoljnika, mahom srednjeg sloja građana koji nisu niti u jednoj stranci već , samo znaju da ovako nije dobro. Primjerice, Vasil se bliži pedesetoj godini života, došao je u Kijev sa zapada zemlje. Grije se pored zapaljenih guma na jednoj barikadi. „Ostat ću ovdje dok ne bude novih izbora“, kaže ovaj čovjek koji nije ni u jednoj organizaciji, grupi ili stranci. Ili učenice Marija i Sofija, koje svrate do Majdana neovisnosti kada god mogu. Kada nacionalisti zagrme Slava Ukrajini, one se dogovaraju sa Slava junacima. Nije im bitno, kažu, što su parole u osnovi nacionalističke – za njih su bitni ovi moderni junaci sa Majdana.