Nikog ne zanima špijunaža

Afera prisluškivanja telefonskih razgovora hrvatskih građana od strane tajnih službi Amerike i Njemačke nije proteklih dana u Hrvatskoj uznemirila, čini se – nikoga. Mediji su naime prenijeli da je 1. listopada austrijski parlamentarac Peter Pilz, član stranke Zelenih, na slovenskoj televiziji Pop TV otkrio kako je u posjedu tzv. žute liste američke obavještajne agencije NSA. Taj dokument sadrži podatke o 256 nadziranih linija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Slovenije, a prema Rotterdamu, Bruxellesu i Stockholmu.

Akciju filtriranja razgovora prema određenim ključnim riječima, a navodno u vezi s terorističkim aktivnostima, zajedno su osmislili NSA i njemačka tajna služba BND, te joj nadjenuli ime Eikonal. Razgovori su presretani uz pomoć kompanije Deutsche Telekom i preusmjeravani u centar NSA-e pokraj Frankfurta. No pritom se radilo o taktičkom prisluškivanju masovnih razmjera kakvo je u Europskoj uniji zabranjeno pa se očekivalo da bi vijest mogla izazvati priličan skandal. Ipak, u Hrvatskoj je takav efekt izostao.

Država kao objekt

„Ne možemo govoriti o aferi u ovom slučaju, samo o vijesti. Ali, na sličan način, jednako je teško govoriti o Hrvatskoj kao o državi, jer ona u ovom i mnogim drugim slučajevima uopće ne ispoljava određena svojstva koja čine suverenost jedne zemlje“, rezolutan je Pavle Kalinić, politolog i stručnjak za pitanja sigurnosti. On ističe da zbog takvih spoznaja nije niti očekivao reakciju hrvatskih vlasti. A sklon je i neskrivenoj ironiji na temu suradnje Deutsche Telekoma, vlasnika Hrvatskog telekoma, s tajnim službama: „Sad barem znamo zašto smo morali prodati HT“.

„Njemačka je u odnosu na Sjedinjene Države također inferiorna jer ima veliku gospodarsku i nesrazmjerno malenu političku moć. Ali zemlje nastale iz Jugoslavije, koja je ipak bila međunarodno relevantan subjekt, jesu najobičniji objekti. Ili vazalne tvorevine u službi krupnog kapitala koji je koncentriran drugdje“, rekao je Kalinić. Ameriku i Njemačku, međutim, na sličan je način u obavještajnom kontekstu usporedio i drugi naš sugovornik, nevladin aktivist Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.

„Sjećamo se da niti Njemačka nije jako odlučno reagirala kad se, ne tako davno, pokazalo da joj američki špijuni nadziru najviše vlasti. To ne znači da hrvatske vlasti uopće nisu trebale nekako reagirati, ali dosta govori o realnom odnosu snaga“, drži Pusić, primjećujući da ni sama hrvatska javnost nije sada pokazala poseban interes, kao da je ljudima pomalo smiješno što se Amerika bavi prisluškivanjem Hrvatske. „A zamislite kako bi burno ispalo“, nastavlja naš sugovornik, „da smo mi prisluškivali npr. njihove diplomate u Hrvatskoj. Ili, još gore, da nas je prisluškivala, recimo, Srbija“.

Pametnija špijunska posla

Zoran Pusić vjeruje da bi možda i veću neugodnost za hrvatske građane izazvala eventualna gesta vlasti RH koje bi pokušale sugerirati reakciju bez stvarne težine. Za to vrijeme, Pavle Kalinić poručuje pak da bi dobro bilo zaboraviti ovaj slučaj, ponovno uz dozu humora: „Naše vlasti, a i opozicija, imaju sad pametnijeg posla, izbore oko toga tko će biti glavni među njima. A naše tajne službe moraju se pritom pobrinuti za važna pitanja, poput onih tko s kim spava za vrijeme kampanje. Iste one službe, dakle, kojima nacionalni vojni piloti grupno bježe iz zemlje, bez njihovog znanja“.

Prisluškivanje hrvatskih građana ovom prilikom zacijelo neće prouzročiti osobito teške posljedice, ali je definitivno vrlo simptomatično. Upravo kao i (ne)odjeci svega toga, do iduće slične prilike koja možda neće ispasti bezazlenom. No simultano u Njemačkoj bilježimo drukčiji tip reagiranja i poimanja javnog demokracijskog djelovanja: tamošnji civilni aktivisti iz inicijative Intelexit poveli su intenzivnu kampanju protiv prisluškivanja, među ostalim čak i propagandnim lecima zasuvši, pomoću bespilotnih letjelica, spomenuti centar NSA-e.