Međunarodni sud dopustio i farsu

Francuski sudac Jean-Claude Antonetti je u ožujku 2016. godine kao predsjedatelj Raspravnog vijeća Haškog tribunala izrekao presudu po kojoj Vojislav Šešelj nije kriv ni po jednoj od devet točaka optužnice. Da bi se to konstatiralo Haškom tribunalu je bilo potrebno 13 godina.

Vođa srpskih radikala je u pritvoru Međunarodnog suda u Haagu bio od 24. veljače 2003. godine. Optužen je za ratne zločine koji su, prema tužiteljima, počinjeni od 1991. do 1993. godine nad nesrpskim stanovništvom velikih dijelova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Vojvodine. Optužnica Šešelja tereti za progone na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, prisilno premještanje i nehumane postupke koji su označeni kao zločini protiv čovječnosti.

Po osnovi kršenja zakona i običaja ratovanja optužen je i za ubojstva, mučenje, okrutno postupanje, razaranje sela i uništavanje vjerskih objekata, te pljačkanje javne i privatne imovine.

Zločini i govor mržnje

Suđenje mu je počelo četiri godine poslije uhićenja - tek 2007. i uz mnogo prekida i pauza, koje su mahom bile posljedica opstrukcije procesa od strane samog optuženog, faktički još traje: u tijeku je žalbeni postupak. Kao zastupnik vlastite obrane, Šešelj je sudska zasjedanja pretvarao u tribinu za političke govore ili u scenu, na kojoj je vulgarnim riječima vrijeđao sve odreda, od tužitelja i svjedoka do sudaca i samog Tribunala. Postupak je nerijetko bio farsa koja je u izravnom televizijskom prijenosu iz Haaga zabavljala dio publike u Srbiji.

Osnovna teza tužitelja, koji su u svom dokaznom postupku izveli 72 svjedoka, bila je da je Šešelj odgovoran za osnivanje paravojne formacije Srpski četnički pokret, poznate pod nazivom "šešeljevci", koji su počinili zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Vukovaru, Bijeljini, Zvorniku, Brčkom, Nevesinju, okolici Mostara i širem području Sarajeva.

Posebna točka optužnice je "govor mržnje". Tužitelji su tvrdili da je on govorima uoči ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a posebno za vrijeme tih ratova, ne samo poticao, nego praktično počinio progone, deportacije i prisilna premještanja stanovništva. Koristio je svaku priliku – o tome su tužitelji predočili sudskom vijeću veliki broj video snimaka – da direktno huška na rat protiv "povijesnih neprijatelja", a to je značilo protiv Bošnjaka i Hrvata.

Tužitelji su citirali Šešeljeve prijetnje da će se Srbi "osvetiti muslimanskim dušmanima", a Hrvatima "ispostaviti račune za žrtve iz Prvog i Drugog svjetskog rata" i "osvećivati im se tamo gdje su najslabiji". Takvim govorima Šešelj je, tvrdili su tužitelji, stvarao okolnosti za izazivanje nasilja i direktno upućivao na zločine, i u svojoj završnoj riječi u ožujku 2012. zatražili su kaznu od 28 godina zatvora.

"Nitko mu nije ni do koljena"

S obzirom da se odrekao iznošenja dokaza, Šešelj je svoju obranu sveo na završne riječi u kojima je optužio međunarodni sud da je instrument velikih sila i obavještajnih službi, stvoren samo zato da se sudi Srbima, i da je učinio sve da ga ubije kao i Slobodana Miloševića.

Njegova završna riječ bila je prije populistička retorika, nego iznošenje argumenata kojim je trebalo pobijati navode tužbe. Rekao je da mu nitko u Haagu "nije ni do koljena", da je kao i srpski narod u svemu nadmoćan. "Svoju nadmoć pokazujem i u ovoj sudnici kao istaknuti srpski nacionalist", govorio je Šešelj, ne osvrćući se uopće na konkretne navode optužnice.

Poslije završnih riječi ostalo je samo da suci Raspravnog vijeća prouče dokaze tužbe i argumente obrane i donesu presudu i izreknu je u listopadu 2013., ali optuženi je prouzročio nove peripetije.

Na njegov zahtjev iz vijeća koje mu je sudilo odstranjen je danski sudac Frederik Harhoff zato što je u privatnom pismu, do kojeg su došli mediji i objavili ga, kritizirao seriju oslobađajućih presuda (Gotovina, Markač, Perišić, Stanišić, Simatović). Taj "zaokret" ka oslobađajućim presudama Harhoff je pripisao politički motiviranom pritisku predsjednika Haaškog tribunala Theodora Merona na suce. Međutim, posebno formirano vijeće je uvažilo Šešeljev navod da sudac Harhoff nije nepristran jer "robuje predrasudama da su Srbi sudionici u udruženom zločinačkom pothvatu, a nesrpsko stanovništvo žrtva". Diskvalificirajući suca Harhoffa članovi vijeća su taj navod preveli u formulaciju da je "pokazao pristranost u korist osuđujućih presuda".

Umjesto suca Harhoffa za člana Raspravnog vijeća postavljen je Senegalac Mandiaye Niang, koji se morao iz temelja upoznati s cjelokupnim desetogodišnjim predmetom Šešelj. Morao je pročitati sve zapisnike sa suđenja, a to je iznosilo 17.500 stranica, proučiti 1.400 dokaza, pregledati stotine sati video snimaka sudskih zasjedanja da bi, eto, bilo kao da im je i prisustvovao. Umjesto predviđenih šest mjeseci sucu Niangu su bile potrebne dvije i pol godine.

Popustima Šešelju nije bilo kraja. Farsa se nastavlja prijedlogom vijeća suca Antonettija da bude pušten na slobodu do izricanja presude, iako to optuženi nije ni tražio. I prijedlog je prihvaćen. Šešelj je u studenom 2014. doslovce istjeran iz zatvora u Scheveningenu, dok je izjavljivao da se neće držati ni jednog propisa o boravku na privremenoj slobodi, da se nikad neće vratiti u Haag i da će čim se nađe u Beogradu ući u politički život. U isto vrijeme vladi Srbije nije upućen nikakav zahtjev u vezi sa Šešeljevim boravkom na privremenoj slobodi, a još manje s njegovim povratkom u Haag, ako to Tribunal bude zahtijevao.

Farsa do kraja

Da bi farsa bila potpuna, 31. ožujka 2016. Vojislavu Šešelju izrečena je oslobađajuća presuda i to u njegovoj odsutnosti, što je mimo propisa Statuta Tribunala, po kojem optuženi mora biti prisutan suđenju, pa dakle i izricanju presude. Dva člana sudskog vijeća – predsjedatelj Antonetti i kooptirani Niang - nisu našli da je ijedan dokaz o njegovoj krivici utvrđen "izvan svake razumne sumnje". "Po izricanju ove presude optuženi je slobodan čovjek", rekao je sudija Antonetti. Treći član vijeća, talijanska sutkinja Latanci bila je drugačijeg mišljenja i oštro je iskazala svoje protivljenje presudi.

Drugo lice farse je, mora se priznati, i to što je optuženi držan u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih naroda u Scheveningenu 11 i pol godina, da bi onda bio pušten iz zatvora i na slobodi poslije godinu i pol dana čuo oslobađajuću presudu. Po njoj, dakle, ako nije kriv, nije trebao ni biti u zatvoru Haškog tribunala. Je li to zaista realan rezultat trinaestogodišnjeg rada tužitelja, istražitelja, sudskog vijeća, prevoditelja, osiguranja, svih 1.300 zaposlenih Haškog tribunala, koji su se neposredno ili posredno bavili predmetom Šešelj?

Takva odluka Raspravnog vijeće nije manje paradoksalna od oslobađajućih presuda Gotovini i Perišiću, koji su bili u prvostupanjskim presudama osuđeni na 28 odnosno 24 godine zatvora, a onda u žalbenom postupku oslobođeni. Tužilaštvo je za Šešelja tražilo 28 godina zatvora, da bi ga većina sudskog vijeća oslobodila. Tko je tu više zaslužan za oslobađajuću presudu: tužilaštvo jer nije imalo uvjerljivih dokaza i svjedoka za osuđujuću presudu ili vijeće francuskog suca Antonettija, koje nije uvažilo dokaze tužbe ili ih "izopačeno tumačilo", kako je rekao sadašnji glavni tužitelj Serge Brammertz, koji je odmah po izricanju oslobađajuće presude najavio žalbu. Hoće li Brammertz, koji je postao glavni tužitelj Haškog tribunala 2008., dakle nakon početka suđenja Vojislavu Šešelju, uspjeti uozbiljiti ovaj proces, moći ćemo se osvjedočiti sutra. Kako je predviđeno, tužilaštvo će sutra imati na raspolaganju jedan sat da petočlano sudsko vijeće uvjeri u ono što je sâm optuženi govorio da "riječi mogu biti užasno ubilačko oružje".

Šešelj je odbio prisustvovati zasjedanju. I to mu je dopušteno.