Prodaja djevojčica kao na tržnici

„Evo, ja sad imam 17 godina, pa, života mi, kad gledam nekoga od 12-13 godina, da je majka, ja se svega toga sjećam“, tako počinje priču Sabaheta Radosavljević. Priču, koja se razlikuje od većine tinejdžerskih.

U trošnoj kući u romskom naselja Konik, u predgrađu Podgorice, Sabaheta gleda u svoju dvogodišnju kćerku i objašnjava da se prvi put udala s 14 godina. Tada je njezinoj obitelji mladoženjin otac dao 2.000 eura kao poklon za mladu. Dva mjeseca kasnije Sabaheta je saznala da je obitelj njezinog muža novac posudila, uz obavezu da ga vrati s velikom kamatom. Tada su novac tražili nazad od njezinih roditelja.„Oni nisu to rekli direktno: tražimo svoje pare. Nego, ja sam bila maltretirana, bila sam mučena, zatvorena. Znali su da me vežu lancima, da me biju, da me maltretiraju“, priča Sabaheta i dodaje da je shvatila da kroz pakao prolazi zbog novca tek kad je otac njezinog muža od nje tražio da obuče vjenčanicu i otputuje s njim u drugi grad. „Svekar je htio da me proda kako ne bi ti ljudi kojima je on bio dužan pod kamatom, njemu uzeli kćerku.“

Od prodaje ju je spasila odluka njezine obitelji da je, devet mjeseci poslije prvog „vjenčanja“ ponovo „udaju“, a novac koji bi dobili na taj način vrate obitelji njezinog prvog muža. Drugi muž, s kojim je dobila i dijete, bio je još nemilosrdniji. „On je još više počeo da me maltretira, dok svekar nije pokušao, jer svekar mi je bio alkoholičar, pokušao je i on tri puta da me siluje. To ja više nisam mogla da izdržim i došla sam kući“, kroz suze se prisjeća Sabaheta.

Kršenje prava djeteta

Sabaheta nije jedina maloljetna Romkinja koja iza sebe ima potresnu priču o ugovorenoj udaji i nasilju u obitelji. Zna da je puno sličnih primjera u kampu Konik 1, najvećem izbjegličkom kampu na Balkanu, gdje je, nakon požara koji je prije skoro godinu uništio kartonske kuće i barake, većina od oko 1.500 uglavnom romskih izbjeglica s Kosova, smještena u kontejnere.

Nedaleko od kontejnerskog naselja živi Behija Ramović, jedina Romkinja zaposlena u kabinetu premijera. Upravo zato što je i sama bila žrtva obiteljskog nasilja, ona je prije deset godina počela borbu protiv ugovorenih brakova i prodaje djevojčica. „Budući da sam ja većinu vremena na terenu, kada saznam da se radi o tome, naravno da odmah kontaktiram Upravu policije i da prijavim taj slučaj“, objašnjava Ramović. „Prijavim da je, na primjer, djevojčica od 14 godina prodana, da su jednostavno dane pare za nju i da je prisilno udana, da su prekršena njezina dječja prava.“

Behija Ramović je jedna od troje pripadnika romske manjine, zaposlena u državnoj administraciji. Mnogo teži posao u susjedstvu radi poslije radnog vremena, u okviru romske nevladine organizacije „Prva“.

Institucije, za sad, samo pomažu

Crna Gora početkom lipnja preuzima predsjedanje „Dekadom Roma 2005-2015“ – inicijativom koju je prije deset godina potpisalo osam država jugoistočne Europe. Tada bi ta zemlja trebala predstaviti što je sve učinjeno za proteklih osam godina i što se još planira, kako bi se poboljšao položaj te manjine. Pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Sabahudin Delić godinama se bavi tim pitanjem. On tvrdi da se problemi Roma u Crnoj Gori ne razlikuju mnogo od problema s kojima se ta zajednica susreće u mnogo razvijenijim zemljama Europe.

Delić kaže da je važno da se o problemima poput Sabahetinog konačno progovori. „To jest nešto što je mimo pozitivno-pravnih propisa Crne Gore i ti prisilni maloljetnički brakovi su apsolutno nešto protiv čega se mi u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava borimo“, kaže Delić i objašnjava da su po tom pitanju do sada surađivali s dvije nevladine organizacije koje su osnovale Romkinje: „Mi smo do sada proveli nekoliko obuka, pomogli im da angažiraju svoje kapacitete, snimljen je jedan film o prisilnim brakovima, tiskali smo brošuru koja je podijeljena u osnovnim i srednjim školama kao i centrima za socijalni rad.“ Međutim, kaže Delić, da do sada nitko nije uhićen zbog činjenja tog, i po njegovom mišljenju, kaznenog djela.

Kaznena djela pravdaju tradicijom

„To je postao biznis u romskoj i egipćanskoj populaciji. Djevojčice se prodaju po cijeni od četiri-pet pa do dvadeset tisuća eura. Mislim da je tu veliki problem što se oni oslanjaju na tradiciju, što kažu da je to dio običaja“, objašnjava Behija Ramović i daje najupečatljivije primjere. „Recimo djevojčicu od 12-13 godina ispišu iz škole, da bi je pripremili za brak.“

Behija vjeruje da će upravo opismenjavanje i obrazovanje mladih Romkinja i Egipćanki makar suzbiti problem. Zato njezina nevladina organizacija drži radionice i predavanja o ženskim pravima u romskim naseljima, ali nema podršku ni razumijevanje romskih predstavnika. Ona priča da odbijanje zajednice da prihvati ono što ona zastupa ide toliko daleko da su jednom kamenovali automobil kojim su ona i njezine kolegice došle u kamp Konik 1 da drže predavanje o ugovorenim brakovima i ženskim pravima.

Pasivna i policija

Ali, čak ni to nije najveća neugodnost koju je doživjela: „Jednom dok smo ja i moja kćerka spavale, porazbijani su nam prozori na kući. Smatram da je to uradio netko od romskih lidera, jer sam ja na neki način htjela da prekinem taj lanac trgovine, tj. da prekinem taj njihov biznis.“ Ramović je, naravno, čim se to dogodilo, sat poslije ponoći, zvala policiju. „Čak policajac koji je išao na seminar sa mnom i s grupom mojih kolegica, motivacijski seminar o radu s romskom populacijom, kada sam rekla da hoću da se uradi uviđaj, jednostavno mi je odgovorio da nisu u stanju da dođu i obave uviđaj i da mi je to netko od djece možda razbio.“

Kad završi posao u Vladi, Behija drži radionice u svom ili nekom drugom romskom naselju. Često se s tih radionica vraća razočarana ili uznemirena zato što nije imala uvjeta da ih održi do kraja, bez uznemiravanja i neugodnosti. Ipak, kaže da ne odustaje. I iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava obećavaju da će, pored borbe protiv prosjačenja, borba protiv prisilnih brakova biti prioritet do lipnja sljedeće godine, tj. tijekom godine crnogorskog predsjedanja „Dekadom Roma 2005-2015“.