Plinovod kao slijepa ulica

Političari u mnogim zemljama vladaju majstorskom vještinom pompoznog završavanja infrastrukturnih projekata koji su zapravo - nedovršeni. Rusija u tome ima iskustvo još iz sovjetskih vremena, a ni Turskoj ta vještina nije strana. Nedavno je predsjednik Recep Tayip Erdogan uz fanfare otvorio novi istanbulski aerodrom, iako će on tek u siječnju biti potpuno završen.

Sada su Erdogan i njegov ruski kolega Vladimir Putin postavili novi rekord u ovoj disciplini. U ponedjeljak su u Istanbulu sudjelovali na svečanoj ceremoniji posvećenoj završetku postavljanja podmorske dionice plinovoda Turski tok.

Prema planu taj plinovod bi trebao proraditi krajem 2019. godine, dakle, tek za godinu dana! Jer na turskom kopnu još nedostaje kompletna infrastruktura koja bi transportirala plin od Crnog mora nadalje.

Na njemačkom se to zove Richtfest – običaj da se proslavi grubi završetak radova na kući, iako ona još nije blizu nije gotova. Svečanost u Istanbulu bila je upravo to: dvojica inače vrlo zauzetih kormilara svojih država nalaze vremena da slave postavljanje ražnja dok je zec još u šumi.

Očito je da je njihov motiv proizvesti medijsku oluju: Erdoganov ekspanzivni gospodarski model ljulja se iz temelja, turska lira je u slobodnom padu, inflacija s 25 posto ide prema katastrofi. Turskom predsjedniku stoga dobro dođe svaki ekonomski i vanjskopolitički uspjeh.

To važi i za ruskog predsjednika, posebno jer se Turski tok – pored plinovoda Sjeverni tok 2 kroz Baltičko more – ubraja u Putinove omiljene projekte. Ta dva plinovoda slijede jedan cilj: okončati ili barem dobrano smanjiti tranzit plina kroz buntovnu Ukrajinu i to do kraja 2019. godine. Jer baš tada ističe aktualni tranzitni ugovor Moskve i Kijeva.

Poludržavni ruski Gazprom ne žali novca kako bi ostvario taj cilj. Tako je na ruskom teritoriju postavljeno dvostruko više cijevi nego što je zapravo potrebno jer je najprije bio planiran sasvim drugi plinovod kroz Crno more – Južni tok sa četiri kraka i godišnjim kapacitetom od 63 milijarde kubnih metara plina.

Južni tok je trebao transportirati plin direktno prema Bugarskoj, a odatle do ostalih zemalja Europske unije. Ali projekt nije bio u skladu s pravilima europskog energetskog tržišta i imao je utjecajne protivnike u Sjedinjenim Državama. Umjesto da pregovara i nađe kompromis, Putin je 2014. naprosto otkazao posao i, nakon sastanka sa Erdoganom, naredio da se četiri kraka preusmjere ka Turskoj.

U nekom trenutku je turskom predsjedniku to ipak bilo previše ruskog plina – je li se možda prepao prevelike ovisnosti o Moskvi? – pa je plinovod sveden na dva kraka. Lukavi Erdogan je uz to dobio popust na cijenu plina. Tako je ionako basnoslovno skupi pothvat Gazproma postao projekt koji jedva da može biti isplativ.

No ni to nije kraj rupama u ruskoj računici. Jer od dva projektirana kraka samo jedan s kapacitetom od 15,75 milijardi kubika godišnje ima definitivnog kupca – turski državni koncern Botas koji će tim plinom opskrbljivati europski dio zemlje. Mnogo godina je ta regija opskrbljivana dugim putem preko Ukrajine, Moldavije, Rumunjske i Bugarske, a sada će potpuno nove cijevi dovoditi plin direktno od proizvođača. Bez rizika i pristojbi za tranzit.

Time je Turska, ekonomski gledano, dobitnik ovog projekta i Erdogan ima svaki razlog da se u Istanbulu "busa u prsa". Za razliku od Vladimira Putina. Jer drugi krak koji treba transportirati plin u Europsku uniju i barem malo podići rentabilnost plinovoda mogao bi postati slijepa ulica.

Naime, još uvek nije jasno kako će plin s obala Crnog mora doći u EU. Gazprom je krajem 2014. i početkom 2015. gotovo u vidu ultimatuma tražio da europski partneri sami izgrade priključke kroz Grčku pa do Italije. Ali od toga za sada nema ništa.

Jedina alternativa koja ostaje Gazpromu i njegovom pokrovitelju Putinu jest da se plin dovodi u Bugarsku, a onda kroz postojeće ili neke nove plinovode dalje u pravcu Rumunjske, Mađarske, Austrije i/ili Srbije i zapadnog Balkana.

Drugim riječima, Moskva sada, nakon četiri godine i puno potrošenih milijardi, mora početi baš tamo gdje je stala s Južnim tokom. Zato međunarodni mediji ne bi trebali dozvoliti da ih zaslijepi PR-priredba u Istanbulu i da nekritički javljaju da "plin kroz Turski tok već sljedeće godine stiže i u Europsku uniju".

Još ništa nije gotovo. Zemljama juga Europe, doduše, dobro bi došli i ruski plin i tranzitne pristojbe. Ali s Moskvom tek treba ispregovarati pod kojim uvjetima i kojim rutama provesti plin. Nema sumnje da u tim pregovorima EU ima jače karte.