Dovodi li spašavanje na moru do više izbjeglica?

O čemu se raspravlja?

Radi se o argumentu da se više ljudi odlučuje na opasan prelazak iz Libije ili Maroka u Europu, ako mogu računati na to da će ih brodovi europskih humanitarnih organizacija spasiti ako zakažu njihovi čamci koji su često nesposobni za tu plovidbu.

Posebno konzervativni političari spašavanje na moru vide kao poticaj za bijeg i migraciju - i u tom kontekstu kritiziraju organizacije kao što su Sea-Watch ili Sea-Eye, koji i dalje svake godine spašavaju desetke tisuća ljudi na Mediteranu. To čak ide tako daleko da ih optužuje za sporazume s krijumčarima i tvrdi da oni time podržavanju trgovinu ljudima. Te optužbe nevladine organizacije odlučno odbacuju.

Istovremeno brodovi EU-a više ne patroliraju duž migracijskih ruta i rijetko spašavaju ljude – pogotovo otkad je europska pomorska misija „Sofija" završena na proljeće 2020. godine.

Odguravanje i privlačenje

Takozvani faktori odguravanja i privlačenja igraju važnu ulogu u politici EU-a kada je u pitanju rasprava o tome kako migracije mogu biti ograničene i kontrolirane.

Dok se faktori odbijanja odnose na okolnosti koje ljude „odgurnu" (engl: to push) od zemalja porijekla, poput rata ili ekoloških katastrofa, faktori privlačenja opisuju sve ono što ljude „privlači“ (engl: to pull) da dođu do Europe. To bi mogla biti politička stabilnost i prosperitet, ali i liberalni useljenički zakoni.

Kakvo je stanje istraživanja?

Nema mnogo pouzdanih istraživanja. Jedna od rijetkih studija je „Kriviti spasioce" (2017) Charlesa Hellera i Lorenza Pezzanija sa Sveučilišta u Londonu. U njoj se istražuje kada i gdje je koliko ljudi izbjeglo preko Sredozemlja do 2016. godine. Istraživači uspoređuju ove podatke s razdobljima u kojima su bile aktivne europske misije za spašavanje i zaštitu granica – i nisu uspjeli uspostaviti vezu.

Do sličnog zaključka dolazi i jedan međunarodni istraživački tim. U studiji „Politički narativi i empirijski dokazi o smrti na granicama na Mediteranu“ iz 2018. godine zaključuju da „odsustvo spasioca ne sprječava pokušaje prelaska“.

A talijanski stručnjaci Eugenio Cusumano iz Europskog sveučilišnog instituta i Matteo Villa iz Talijanskog instituta za međunarodne političke studije su analizirali migracijske tokove iz Libije u Italiju između 2014. i 2019. godine i "nisu pronašli vezu između prisustva spasioca na moru i broja migranata".

„Neželjena posljedica" spašavanja

Određenu vezu su međutim pronašli Claudio Deiana (Sveučilište u Cagliariju), Vikram Maheshri (Sveučilište u Houstonu) i Giovanni Mastrobuoni (Sveučilište u Torinu) u studiji „Migranti na moru: nenamjerne posljedice operacija traganja i spašavanja".

Istraživači kažu da su povećane spasilačke aktivnosti na Sredozemlju dovele do toga da su se krijumčari prebacili s drvenih čamaca sposobnih za plovidbu na nesigurne gumene čamce. Stručnjaci smatraju da bi "nenamjerna posljedica" spašavanja na moru bila da se više ljudi usudi na prelazak u Europu pod lošijim uvjetima.

Ali ova trojica znanstvenika su prilično usamljeni sa svojom analizom. Politolog Julian Wucherpfenning iz Berlina kaže da gotovo svi ostali znanstveni radovi dolaze do zaključka da spašavanje na moru ne vodi do više prelaza.

Rat i siromaštvo su važniji faktori

Glasnogovornica Međunarodne organizacije za migracije (IOM) Safa Msehli u intervjuu za DW naglašava da su potisni faktori mnogo važniji za migrante i izbjeglice - poput rata, političkog progona i krajnjeg siromaštva. "Ljudi u zemljama porijekla su često suočeni s egzistencijalnim problemima, žrtve su iskorištavanja ili im prijete zatvor i mučenje", kaže Msehli.

Ukratko, ne može se dokazati direktan utjecaj spašavanja na moru na priljev migranata i izbjeglica u Europu.

Ali ni tvrdnja da morsko spašavanje djeluje kao faktor privlačenja se ne može jasno pobiti. Gotovo svi znanstvenici koji su proučavali temu izjavljuju da je potrebno više podataka i dalja istraživanja.

Što ovo znači za politiku EU-a?

Smanjenje obima državnog spašavanja na moru i otežavanje rada humanitarnih organizacija, poput blokiranja brodova u lukama ili zabrane ulaska u njih, zasnivaju se na pretpostavkama koje nisu dokazane.

Spašavanje na moru kao faktor privlačenja se mnogima čini toliko očitim da jedva dovode u pitanje pretpostavku i traže dokaze o tome. A dosadašnja otkrića sugeriraju da bi se moglo spasiti više ljudskih života bez rizika da će mnogo više njih krenuti na put do Europe.

Pored toga, svi ovdje navedeni istraživači ističu etičke i pravne dimenzije spašavanja na moru. Prema međunarodnom pomorskom pravu, ljudi koji su u nevolji moraju se spasiti i dovesti na sigurno.