"Put strave" - izvješća evakuiranih Ukrajinaca, 3. dio

Gradići u okolici Kijeva bili su već od prvih dana rata u Ukrajini poprišta ogorčenih borbi. Stanovnici su se iznenada našli između dvije vatre. Troje ljudi, koji su uspjeli izaći odande, ispričalo nam je svoje dramatične doživljaje. Proteklih dana smo objavili svjedočanstva umirovljene učiteljice Haljne iz Hostomela i Irine koja je izbjegla iz svog rodnog sela kod Makariva, a danas donosimo treću priču.

Treća priča: Oleksandr

" Kada sam to vidio, zaplakao sam. Bila je to slika kao iz 1941. godine.“

Oleksandr, stanovnik Irpina. On je evakuiran 10. ožujka.

"Do 24. veljače nismo mogli vjerovati da će biti rata takvih razmjera, dakle nismo se nikako za to pripremili. Kada su nas tog dana probudili zračni napadi, nismo bili u panici, ali smo bili šokirani i deprimirani. Moja supruga i ja smo čak najprije odlučili otići na posao. U zadnji trenutak smo ipak ostali kod kuće jer više nije bilo telefonske veze. Do 5. ožujka svi smo, moja supruga, naš 15-godišnji sin i ja, ostali kod kuće.

U noći na 5. ožujka bilo je posebno glasno, pa je naš susjed odlučio napustiti grad. Poveo je moju suprugu i sina. Za to ću mu zauvijek biti zahvalan. Neposredno nakon njihovog odlaska počelo je nešto strašno: napadi, najteži do tada, trajali su četiri sata. Bili su tako snažni da su ispali svi vijci kojima je u stanu na stropu bila pričvršćena svjetiljka, pa je visjela još samo na kablu. Malo kasnije je pogođena susjedna kuća. Od podneva više nije bilo mobilne telefonske veze.

Kroz prozor stana sam vidio kako je ruski vojni konvoj ušao u Irpin. Sat i pol kasnije već sam bio u podrumu i kroz prozore, na kojima su bile pribijene daske, u dvorištu zgrade sam vidio oko 300 ruskih vojnika, svi u dobi od oko 19 do 21 godine. Onda je došla i njihova „vojna policija".

Satima smo iz podruma, u kojem su bili mnogi stanari, mogli promatrati kako ruski vojnici razbijaju vrata susjedne kuće i pljačkaju trgovinu. U jednoj kući su si napravili provizornu radionicu u kojoj su kasnije mijenjali kotače i lance.

Podrum sam napustio s podignutim rukama. No odmah su u mene bile uperene strojnice. Očito nisu računali s time da će naći civile. Odmah su mi pretražili džepove. Oduzeli su mi baterijsku svjetiljku i uništili moj mobitel. U pratnji jednog vojnika smio sam otići u svoj stan kako bih uzeo deku i svijeću.

Iduće dvije noći smo proveli u podrumu. Povremeno su se pojavljivali vojnici u pratnji jednog maskiranog čovjeka. Svaki put su uzeli jednog od muških stanara i odveli ga. Muškarce su prisiljavali da kleče i ispitivali su ih. Bilo je to veliko psihičko opterećenje. Muškarci su se većinom vraćali, ali jedan nikada nije došao nazad. Nakon prve noći smo vidjeli kako na ulici leže četiri mrtva stanovnika, dva muškarca i dvije žene. Jedna od njih je bila prodavačica u opljačkanoj trgovini. Nismo ih smjeli ni sahraniti. Leševi su ležali na ulici svih tih dana koje sam proveo tamo.

Danju smo smjeli napustiti podrum kako bismo pušili, išli na WC, udahnuli svježi zrak i nahranili kućne ljubimce u stanovima. Vojska nas je posvuda pratila. Noću nam je izlazak bio zabranjen. Mogli smo jesti samo ono što smo još imali u zalihama. Vojska je također dijelila jelo, koje nisu prihvaćali svi stanari. Mi smo pripremali jelo na roštilju, jer od 5. ožujka nije bilo ni struje niti plina. Sa svih strana su odzvanjale eksplozije.

Znali smo da postoje humanitarni koridori, ali bilo je nemoguće dospjeti do okupljališta. Rusi nas jednostavno nisu puštali. U jednom trenutku smo nas 13 stanara uspjeli pobjeći. Ono što smo vidjeli bilo je deprimirajuće: uništene kuće i ulazi u dvorišta, automobili pogođeni granatama. Tko nije imao auto, morao je bježati pješice. Kada sam to vidio, zaplakao sam. Bila je to slika kao iz 1941. godine. Vidio sam jednog čovjeka sa štakama, jednu sedmogodišnju djevojčicu s velikom torbom, ljude sa psima, mačkama i svežnjevima napravljenima od pokrivača.

Kada smo napokon stigli do ukrajinske kontrolne točke, nismo mogli vjerovati svojim očima. U pet dana pod okupatorima očito sam se naviknuo na razaranja. A sada sam vidio otvorene trgovine i nasmijane ljude, spremne pružiti pomoć. Mogli smo se otuširati, dobili smo topli čaj i ja sam mogao nazvati svoju suprugu. To za mene nije bilo samo olakšanje, nego takoreći povratak u život. Ja sam tih pet dana nekako preživio, ali nijedan od tih dana im nikada neću oprostiti.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu