Rat u Ukrajini: „Morao sam braniti svoju domovinu“

Do 2022. je Konstantin Gončarov radio kao novinar za Deutsche Welle. Nakon početka ruskog napada na Ukrajinu on je kao i brojni njegovi sunarodnjaci dao otkaz na poslu i kao dragovoljac se priključio ukrajinskoj vojsci. Ovo je njegova subjektivna priča o iskustvima nakon godinu dana rata u njegovoj domovini.

Kad je počela masovna ruska invazija upravo sam s obitelji bio u Njemačkoj, kamo smo otputovali malo prije toga. 24. veljače 2022. u četiri sata ujutro po kijevskom vremenu počeo je masivni rat, koji je Rusija pokrenula protiv Ukrajine, a počela je i moja smjena u redakciji vijesti. Od onog trenutka kad je Vladimir Putin objavio da je pokrenuo takozvanu „specijalnu vojnu operaciju" pisao sam online o prvim ruskim raketama koje su padale na moj grad Kijev, i o beskrajnim kolonama ruskih tenkova koje su prelazile ukrajinsku granicu.

Ruski agresori su bombardirali dječji vrtić i školu u koje su išla moja djeca. Balističke rakete i krstareće rakete pale su u blizini kuće u kojoj žive moji roditelji i gdje sam i ja proveo velik dio svoga života. Iako nikad nisam imao nikakve veze s vojskom, iako je moj materinski jezik ruski, iako se nikad nisam kitio "višivankom", tradicionalno vezenom ukrajinskom košuljom, nisam imao izbora nego se vratiti u Ukrajinu kako bih branio svoju domovinu. Ne bih si nikad mogao oprostiti da sam ostao u inozemstvu ili da sam i pomislio da neko vrijeme provedem na sigurnom mjestu dok sve ne prođe.

Put kući

Moje putovanje iz Njemačke u Kijev trajalo je 36 sati. Na poljsko-ukrajinskoj granici je stanje bilo strašno: tisuće ljudi i stotine automobila stajali su u redu dugom desetke kilometara i napuštali Ukrajinu. Žene i djeca, ali i muškarci koji su im pomagali da napuste zemlju zahvaćenu ratom, morali su tu zimsku noć provesti vani. Ljudi su palili vatre na otvorenom, a tko je mogao, grijao se u automobilima. Uz rub ceste ležali su madraci, svuda su bili razasuti topla odjeća i otpad. Da bih prešao granicu u smjeru Ukrajine trebalo mi je samo nekoliko minuta. Na kontrolnoj točki su osim mene bile još samo dvije osobe. Drugih ljudi koji bi htjeli ući u Ukrajinu nisam vidio.

Jako sam bio zabrinut da neću moći pravovremeno stići do Kijeva, jer su ruske trupe već išle prema ukrajinskom glavnom gradu i očito ga namjeravale zauzeti, ili u najmanju ruku opsjedati. Osim toga u grad se moglo samo s južne strane, svi drugi putovi su bili već previše opasni. Vozači automobila nisu uopće htjeli voziti tim cestama ili su za to zahtijevali astronomske svote.

Kupio sam tri vozne karte za različite vlakove od Lavova prema Kijevu, ali ni jedan nije vozio. U svoj rodni grad mogao sam doći samo vlakom za evakuaciju. On je prevozio ratne izbjeglice u zapadni dio Ukrajine, a onda se gotovo prazan vraćao u Kijev, kako bi tamo ukrcao nove ljude koji su bježali od rata. Moja putovnica, u kojoj je navedena moja kijevska adresa, postala je moja vozna karta. Bez ikakvog svjetla, u potpunoj tami, vlak je vozio preko pola Ukrajine i stigao u Kijev, čije ulice su bile gotovo prazne. Tako svoj grad još nikad nisam doživio. Nikad ranije nisam vidio ni toliko duge redove ispred vojnih povjerenstava, gdje su prvih dana stotine ljudi stajale kako bi se javile u vojsku. Većina njih uopće nije uspjela doći na red prije nego što bi navečer bila uvedena zabrana izlaska ili takozvani policijski sat.

Novinarstvo i rat

Tek tri mjeseca nakon početka ruske invazije mogao sam se priključiti ukrajinskoj vojsci. Na telefonski broj koji sam ostavio prilikom prijave za vojsku nitko me nije nazivao. Nisam dobio ni poziv za mobilizaciju. Tek moj četvrti pokušaj u vojnom povjerenstvu bio je uspješan. Nakon beskrajnih birokratskih postupaka konačno sam poslan u vojsku.

Do tada sam i dalje radio kao novinar. Bio sam jedan od prvih reportera koji su posjetili Buču, Borodjanku, Makariv i druga mjesta na području oko Kijeva, koja su oslobođena od ruske okupacije. Razgovarao sam s tamošnjim stanovnicima koji su doživjeli taj pakao i vlastitim očima vidjeli što je takozvani „ruski svijet" napravio u nekoć mirnim i prosperitetnim ukrajinskim gradovima.

S tim „ruskim svijetom" sam se izravno susreo u svojoj novoj ulozi kao vojnik – tijekom ljeta i jeseni na području Hersona. Nakon teških borbi koje je vodila naša postrojba bio sam jedan od prvih ukrajinskih vojnika koje su građani Ukrajine vidjeli nakon ruske okupacije na isturenom mjestu Inhulezu, oko 20 kilometara od grada Hersona. Dobro se sjećam djedova i baka koji su skakali od veselja, kako su ukrajinske zastave ponovo stavljane na zgrade javne uprave i kako su stanovnici oslobođenih mjesta oko Mikolajiva i Hersona plakali od sreće.

Nakon toga je naša postrojba premještena u Bahmut, koji je bio pod teškom paljbom, a malo kasnije u Soledar. Sjećam se dobro kako je te gradove rusko topništvo pretvorilo u prah i pepeo. I tamo su domaći stanovnici plakali, ali ne od radosti. Ja sam u blizini Soledara ranjen i završio sam u bolnici. Na istom odjelu sa mnom ležao je jedan mladić koji je u napadu neprijateljskog tenka izgubio nogu. On je bio iz Šahtarska i čitao je poznatu zbirku pjesama Kobsar ukrajinskog nacionalnog pjesnika Tarasa Ševčenka. On je za mene postao simbol upornosti i neizbježnog poraza Rusije u ratu protiv Ukrajine.

Ali, ruska vojska nastavlja sustavno uništavati sve što se može uništiti oružjem koje joj stoji na raspolaganju. S druge strane branitelji Ukrajine rade na tome da smanje broj toga oružja i barbara koji ga koriste. Mi nastavljamo borbu za naša prava, za slobodu i život. Mi, to su knjigovođe, pravnici, umjetnici, psiholozi, bankari, profesionalni pokeraši i službenici Ministarstva za mladež i sport – da, to su sve stvarni ljudi iz moga bataljuna koji su se dragovoljno javili u vojsku. A to što ukrajinski borci sada čine, osobito kod Bahmuta, više je nego čisto herojstvo, jer je herojstvo nešto izvanredno i neobično.  Ali, tamo se mladi Ukrajinci i Ukrajinke uporno drže mjesecima u uvjetima u kojima čine nadljudske stvari, bez smjene, bez pauze, što je za njih već postalo normalno.

Nažalost, ovaj rat ni izdaleka još nije prošao, i vjerojatno predstoje još odlučujuće bitke. Borba će tako dugo trajati i nastaviti se dok sva ukrajinska područja ne budu oslobođena od ruskih okupatora.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu