Ratoborna Nahles ima posljednju šansu
5. studenoga 2018
Ima trenutaka kada je čovjeku naprosto žao Andree Nahles. Tako je bilo prije dvadesetak dana, nakon izbora u Bavarskoj. Šefica socijaldemokrata (SPD) stajala je sama u holu Kuće Willyja Brandta, sjedišta svoje stranke, i tražila riječi kojima bi objasnila debakl. Blijeda, frustrirana i iscrpljena – to je govorilo njeno lice. Tek sjenka one borbene žene koja je postala prva dama na čelu najstarije njemačke stranke.
Njen se peh sastoji u tome što je prije pola godine došla na čelo stranke koja je već bila u slobodnom padu. Nahles se našla među ruševinama i najprije je morala pokušati pokrpati najveće rupe. No od nje se očekivalo mnogo više: da obnovi SPD, krene novim kursom i ponovo stekle povjerenje birača.
Dogodilo se suprotno. U anketama SPD pada sve dublje i dublje, često je tek na četvrtom mjestu, često ispod 15 posto. Još gore, građani sve teže uspijevaju shvatiti čemu uopće služi SPD i što želi.
Tko će koga po gubici
Prethodna godina je ostavila traga na Andrei Nahles. „SPD je potreban!" Tako je Nahles delegatima socijaldemokrata energično prodala priču da još jednom trebaju kao mlađi partner sudjelovati u vlasti s demokršćanima. Bilo je to prošlog prosinca. I istaknula da će SPD skupo naplatiti svoje sudjelovanje u velikoj koaliciji.
Obećala je i da će istovremeno obnavljati stranku i „dobro vladati" u koaliciji. To joj do danas nije pošlo za rukom. Sve više socijaldemokrata, od kojih su neki veoma utjecajni, traži da se koalicija raskine i to vidi kao posljednju šansu za spas barem mrvice vjerodostojnosti. Ali Andrea Nahles, koja nema funkciju u Vladi i predvodi zastupnički klub, to još ne želi.
Paradoksalno, ali SPD je još imao perspektivu nakon povijesnog gubitka na saveznim izborima u rujnu prošle godine. „SPD je poslan u oporbu i točka!", rekla je tada i Nahles, tada na dužnosti glavne tajnice stranke. Vatreno je nastupila i dobila podršku 90 posto svojih zastupnika da vodi njihov klub. A onda je poručila da će demokršćani od sutra „dobiti po gubici" od nje, predvodnice oporbe. I glasno se nasmijala. Doduše, Nahles se kasnije ispričala zbog tih riječi, ali je taj nastup ličio na nju: impulzivna, glasna, razgaljena. Što je, istina, ponekad i neugodno.
Kao kada je 2013. za govornicom u Bundestagu počela pjevati. Pjesmom iz Pipi Duge Čarape htjela je kritizirati vladu. A onda je 2014. kao ministrica rada branila odluku da se u mirovinu ide već sa 63 godine rečenicom koja bi se najbolje mogla prevesti ovako: „Moramo valjda nešto učiniti za ljude, dođavola usranog!"
„Dobro znam što ljude zanima"
Tamo odakle dolazi, iz vulkanskog područja Eifela južno od Bonna, tamo ljudi nemaju dlake na jeziku. Kao maturantica je 1989. za nekakve školske novine rekla kako želi postati ili domaćica ili kancelarka. To je moglo značiti da ju zanima samo velika politička karijera i da bi u suprotnom rado ostala u selu Weiler gdje je i rođena 1970.
Često boravi tamo na obiteljskom imanju, posebno zbog sedmogodišnje kćeri Elle. Prije dvije godine se razvela od povjesničara umjetnosti Marcusa Fringsa. U selu je svi zovu Andrea i nije važno vodi li omladinu SPD-a, čitavu stranku ili je ministrica. „Kada subotom hodam ulicom uvijek naiđu ljudi, popričamo i dobro znam što ih zanima."
Katolkinja sa sela, ali kćerka radnika. Nahles je priznala da ulazak u SPD nije izgledao kao logičan put. Otac joj je bio zidar, kako je rekla, „upropaštenih ramena, koljena i leđa". To je odredilo kćerku da još kao tinejdžerica misli lijevo. U rodnom selu je, ne treba ni naglašavati, dominirala Kršćansko-demokratska unija. Poprijeko su gledali u mladu Andreu kada je, jedva punoljetna, stvorila mali seoski odbor SPD-a. I majka ju je upozoravala da ne unosi nemir u selo.
To Andreu Nahles nije zanimalo. Zanimala ju je politika. Tako za studij nije ostajalo puno vremena i punih je dvadeset semestara prošlo dok nije došla do zvanja magistra germanistike i politike u Bonnu.
Ali je s 23 godine postala šefica Mladih socijalista (omladina SPD) pokrajine Rheinland-Pfalz. Dvije godine kasnije postala je savezna šefica mladih i u to vrijeme u stranci nije igrala veliku ulogu. Nahles je to promijenila glasnim i drskim nastupom. Legenda njemačke ljevice i bivši šef SPD-a Oskar Lafontaine je još 1995. rekao da je Nahles „Božji dar SPD-u".
Nije ni čudo, jer to je bilo baš kada je Nahles pomagala Lafontaineu da dođe na čelo stranke umjesto Rudolfa Scharpinga. Na stranačkom kongresu u Mannheimu te godine mlada političarka poručuje iskusnom predsjedniku stranke: „Rudolfe, to što si rekao mi je baš bla, bla, bla." Scharping neće ostati jedini šef stranke u čijem rušenju će Nahles sudjelovati.
Je li već prošlo dvanaest sati?
U predsjedništvo SPD-a ulazi 1997., u Bundestag godinu dana kasnije. To je godina kada Gerhard Schröder postaje kancelar. Njegova politika naravno nije dovoljno lijeva za Andreu Nahles. Zamjerio joj se posebno reformom tržišta rada i socijalne države nazvanom „Agenda 2010" koja do danas kao duh iz prošlosti prati SPD. „Za Agendu ćemo možda jednom dobiti nagradu za reforme, ali izbori se tako ne dobivaju", pogodila je još tada Nahles.
Uvijek se dobro osjećala među običnim članovima koji ju smatraju nepopustljivom i autentičnom. Pa opet, nikada nije osvojila sva srca u SPD-u. Ovoga travnja je na čelo stranke došla sa svega 66 posto glasova delegata – to je drugi najlošiji rezultat u povijesti SPD-a.
Možda zato što je imala solidnu protukandidatkinju Simone Lange, gradonačelnicu Flensburga. Lange je bila spremna raskinuti Veliku koaliciju, kao i sve više političara SPD-a. Ali ne i Andrea Nahles. Ona želi zadržati SPD u vladi i zato stalno prokušava pronaći kompromise s demokršćanima. Na kraju često izgleda kao da je izgubila hrabrost i politički njuh. Danas su i stranka i njena nekada vatrena predsjednica – previše fini ili previše kukavice.
Nakon očajnih rezultata izbora u Bavarskoj i Hessenu kao da su joj dani odbrojani. Nekadašnji ministar financija i kandidat SPD-a za kancelara Peer Steinbrück nije jedini koji traži smjenu Andree Nahles. Lijeva frakcija stranke je priopćila: „Prošlo je dvanaest sati. Lutanje SPD-a postaje slobodni pad. Dosta više uljepšavanja i tko zna kojeg po redu novog početka u Velikoj koaliciji." Traže ostavke cijelog rukovodstva, izvanredni kongres na kojem će se odlučiti o raskidu koalicije kao i da sljedećeg šefa stranke direktno biraju članovi.
Andrea Nahles odlično zna koliko joj se stolica ljulja. Sada ili nikad mora djelovati, mora se boriti. Čelni ljudi stranke od nedjelje (4.11.) zasjedaju kako bi ustanovili što zapravo hoće s ovom Vladom i sa svojom strankom. Do početka 2019., tako je obećano, SPD će dobiti novo ruho. Predsjednica stranke dobro zna da vrijeme brzo prolazi. Ima tek malu šansu za opstanak, ali ona će ju znati iskoristiti.