Recept za ucjenjivanje Zapada

Komentar

Cijeli je proces bio cinično ucjenjivačko poigravanje sa strancima kao taocima, a njegov je ishod još uvijek neizvjestan. Znakovito je da režim pod vodstvom Moamera Gadafija nije smatrao shodnim niti da konstruira barem donekle logičnu i shvatljivu optužnicu. Čak bi i u mnogim drugim diktaturama bilo teško pojmljivo pretakanje jedne tako bizarne optužbe u višestruko potvrđenu smrtnu presudu protiv inozemnog medicinskog osoblja kojemu se predbacuje da je više od 400 libijske djece zarazilo virusom SIDA-e. I to navodno svjesno i namjerno. Veća groteska teško da je moguća.

Izručenje Bugarskoj – samo pitanje cijene?

Pa ipak, zasad je barem sigurno da neće biti smaknuća. Do daljnjega ostaje nada da će medicinske sestre i liječnik što skorije biti prebačeni u Bugarsku. Vjerojatno je i to samo pitanje cijene. Već je sada jasno da će obitelji zaražene djece biti obeštećene, među ostalim – unatoč svim opovrgavanjima – i novcem iz europskih izvora. Čovjek bi dakle mogao doći u iskušenje da s olakšanjem predvidi kako će na kraju profitirati sve strane. No, to još nije sigurno. A sve i kad bi bilo: stvar baš i nije tako jednostavna.

Svaka pomoć obiteljima libijske djece je dobrodošla i nitko nema ništa protiv nje. Ali se ne smije smetnuti s uma da je sudbina stranoga medicinskog osoblja još uvijek posve nerazjašnjena i da su sestre i liječnik osam godina vjerojatno apsolutno nevini proveli u zatvoru. Postoje međunarodna vještačenja koja uvjerljivo dokumentiraju kako ništa nisu skrivili i kako je do širenja virusa HIV-a kod djece došlo zbog katastrofalnih higijenskih uvjeta u bolnici u Bengaziju.

Libija i Gadafi potrebni Europi

Jasno je zašto je libijsko pravosuđe ignoriralo ta vještačenja. Suci nisu mogli donijeti presudu koja bi odgovornost za infekciju svalila na državni zdravstveni sustav, a time posredno i na vladajuću klasu na čelu s diktatorom Gadafijem. I stoga je odabran put koji je vlastima omogućio da sačuvaju obraz time što je sva krivnja pripisana stranim zdravstvenim radnicima.

Gadafi vrlo dobro zna koliko su on i njegova zemlja potrebni Europljanima. Libija se sve više otvara i ne samo zapadnim tržištima te raspolaže golemim pričuvama nafte. U toj zemlji Europa vidi bastion protiv ilegalnog doseljavanja. Zapad je, osim toga, sav sretan da se Libija odrekla državnog terorizma. I zato Gadafi smatra da si može priuštiti takvu drskost te strane medicinske sestre i liječnika uzeti za taoce radi ostvarenja vlastitih interesa. A kad oni u dogledno vrijeme budu oslobođeni, dobrim odnosima između Zapada i Libije doista više ništa neće stajati na putu. Drugi bi režimi tada na ovom primjeru mogli učiti kako se uspješno mogu ucijeniti zapadnjačke države.