Reklama i u školskoj nastavi
16. kolovoza 2015"Plaćati stanarinu ili kupiti - što želim jednog dana?" To je naslov radne zadaće za učenike od 8. do 10. razreda (to su posljednje dvije godine srednjih škola - op.pr.) i na letku koji i izgleda kao poglavlje nekog školskog udžbenika podučava školarce kako da "financiraju svoje snove o svoja četiri zida".
Doduše, u jednoj rečenici se točno upozorava kako "nema uvijek ispravnog ili krivog odgovora" i kako takva odluka "ovisi o vlastitim potrebama i životnim planovima". Ali već nekoliko rečenica dalje se učenike podučava o "emocionalnoj vrijednosti" svoja četiri zida i kako će, ako plaćaju stanarinu, do svoje 83. godine vlasniku tako platiti upravo gigantske iznose. Zato se objašnjava namjenska stambena štednja i prikazuje "imutak" kojeg će tako imati kad budu odlazili u mirovinu.
Na dvije stranice radne zadaće naravno da nema detalja o uobičajenim stambenim kreditima kod kojih je banka praktično vlasnik nekretnine sve dok se ne plati i zadnji cent kredita. Točno je da će najmoprimac platiti imutak najmodavcu, ali je isto tako točno i da će zajmodavac, zbog kamata i kamata na kamate tog stambenog kredita i ako je nepovoljno određena otplata glavnice, isti takav imutak platiti - banci. To ne piše nigdje jer izdavač te radne zadaće je Udruga privatnih stambenih štedionica - a niti ta informacija nigdje ne piše.
"Što su mlađi, to će lakše prihvatiti propagandne poruke"
To je samo jedan primjer kako gospodarstvo i poduzeća lansiraju svoje sadržaje u škole Njemačke. Nerijetko su teme koje su i učiteljima korisne da bi učenicima objasnili neka pitanja koja nisu u školskom gradivu, ali i previše često se to koristi kao čista reklama.
16 od 20 najvećih njemačkih tvrtki nude i takav "nastavni materijal" ili se na drugi način obraćaju toj dobnoj skupini, konstatirali su u jednom istraživanju na sveučilištu u Augsburgu: "Poduzeća žele vezati učenike za neki proizvod ili ih uvjeriti u neki svjetonazor", objašnjava Felix Kamella iz organizacije Lobby Control. "Što se prije pokuša utjecati, to je veća vjerojatnost da će se uspjeti. Jer kod mladih još nije učvršćeno što da misle o određenim pitanjima."
Mnoge tvrtke se zato već obraćaju i najmlađim učenicima osnovnih škola sa tendencioznim materijalima ili čak otvorenom reklamom. "Dođi da zajedno pečemo kolače" - tako glasi nastavna jedinica koju preko interneta nudi njemački prehrambeni koncern Dr. Oetker. U knjižici recepta uvijek su potrebni i sastojci koje proizvodi Dr. Oetker, a tu je i "test" za koje treba znati kad je taj koncern izumio prašak za pecivo. Štoviše, koncern nudi na internetu i izlete u "Svijet Dr. Oetkera" gdje će moći "eksperimentirati s praškom za pecivo".
Neke tvrtke su čak spremne poslati svoje "stručnjake" i u školske razrede. Tako učenici mogu nešto naučiti i o pitanju životnog osiguranja i ulaganja novca od osoba koje pak plaća osiguravajući koncern Allianz, nekoliko banaka i savjetnička tvrtka McKinsey. Je li takva poduka i objektivna - to se u svakom slučaju može posumnjati.
Nije nastava nego "komunikacija"
A tu su onda i otvoreni oblici reklama kad je neki koncern spreman pokloniti školskom sportskom klubu majice sa reklamom koncerna kao što čine na primjer proizvođač čipsa Funny-Frisch, ali i Volkswagen. I na ne kraju, gotovo da nema koncerna koji na svojim internetskim stranicama ne nudi nešto i za najmlađe, često neku igricu koja je vezana za njihov proizvod.
Pitanje obrazovanja je u Njemačkoj u nadležnosti pojedinih saveznih država, ali u većini njih je svaka reklama u školi izrijekom zakonom zabranjena. Zato koncerni te svoje sadržaje nude kao "komunikaciju u obrazovanju", a što je to točno, to zakonom nije određeno. Jer temeljno je načelo da učitelj ima slobodu izbora koje će materijale koristiti u nastavi kako bi učenici savladali školsko gradivo.
Mnogi roditelji smatraju kako se ovim utjecajem tvrtki i poduzeća u školama, prelaze granice koje se ne smiju prijeći: "Kao otac želim da moje dijete bude obrazovano koliko je moguće objektivno kako bi sam kasnije mogao odlučiti, što želi i što ne želi", kaže Wolfgang Pabel iz njemačke Udruge roditelja školske djece. "Škole i učitelji trebaju provjeriti odakle dolazi nastavni materijal i u čijem je interesu pisan. A ako to nije jasno, onda to nema što tražiti u učionici kod djece."
To je odgovornost koje su svjesni mnoge učiteljice i učitelji. I oni su vrlo nepovjerljivi prema tim "nastavnim materijalima" koje nude koncerni i poduzeća, a to je i pokazalo ispitivanje koje je provela Udruga potrošača.
Ali kad se postavi neko specifično pitanje, na primjer problem mirovinskog osiguranja, proizvodnje hrane ili tek ugovora za mobitel, često nemaju nikakvog izbora. Rijetko koji udžbenik pokriva tu tematiku i odluka što je tu pristrano ili pisano u nečijem interesu, leži kod nastavnika. Ali čak i ako nađu neki materijal koji zastupa problematične interese, nemaju se kome obratiti da se požale: takva institucija u Njemačkoj još uvijek ne postoji.