Reljić: Podjela Kosova kao rješenje

Deutsche Welle: Situacija na sjeveru Kosova je vrlo napeta. Postoji li tu neko rješenje koje bi moglo zadovoljiti obje strane?

Dušan Reljić: To sve zavisi od političkih lidera na objema stranama, od toga što će predložiti svom biračkom tijelu kao rješenje koje će zadovoljiti obje strane. Imam dojam da već duže vrijeme u Beogradu, u rukovodstvu Srbije, postoji sklonost da se trampi priznanje Kosova za teritorij. Znači da sadašnji sjever Kosova, koji sebe smatra i dalje sastavnim dijelom države Srbije, da ostane u Srbiji, dok bi u takvom rješenju Beograd prihvatio da ostatak Kosova bude ili država za sebe ili da se priključi nekim drugim asocijacijama, sa recimo samom državom Albanijom u jedan prošireni albanski teritorij. Taj modus priznanja za teritorij, to je ono što se diskretno u Beogradu već duže vrijeme nudi. Moj dojam, s druge strane, je da su iz Prištine u novije vrijeme došli prilično jasni signali da bi i sadašnja vlada Kosova, albansko rukovodstvo na Kosovu, prihvatilo takvu varijantu. Ja to tumačim kroz dvije činjenice. Jedna je da je u novije vrijeme bivši koordinator Pakta stabilnosti za Jugoistočnu Europu Erhard Busek u nekoliko intervjua ukazao na podjelu Kosova kao najracionalnije rješenje. Poznavajući dobro Erharda Buseka, znam da je to jedan iskusan i odmjeren političar koji tako nešto ne bi rekao, a da prije toga nije bar jedan dio političkih snaga u Prištini pustio jedan takav probni balon.

Drugi indikator za mene je izjava kalifornijskog republikanskog kongresmena Dana Rorbachera koji je poznat po tome da je duži niz godina bio vrlo naklonjen albanskoj strani i koji je sada prvo u jednom svom komentaru u Wall Street Journalu, a onda potom i kroz utjecaj na sam taj list, kroz jedan uvodnik u Wall Street Journalu, prije nekoliko dana ponovio tezu da bi podjela Kosova bilo najjednostavnije rješenje koje bi donijelo dugoročnu stabilnost. Ja to također smatram i mislim, mjereno u troškovima međunarodne zajednice, znači održavanju prisustva vojnih trupa, u političkom posredovanju, u mogućim konfliktima koji se mogu preliti s Kosova na okolne regije, u svemu tome, da je ta varijanta podjele Kosova ona koja najmanje košta i međunarodnu zajednicu i umiješane strane.

Kako bi ta podjela Kosova utjecala na ostale zemlje u regiji pošto je očigledno da bi u dogledno vrijeme i Albanci u, recimo Makedoniji, mogli tražiti neki svoj dio teritorija i Srbi u Bosni i Hercegovini. Dakle, kako će to utjecati na ostale zemlje?

Pa mislim da se tu mora razdvojiti dvije stvari. Mislim da je utjecaj na BiH minimalan, prije svega zato što su i Beograd i Zagreb već odavno s jedne strane sami stavili do znanja da sami priznaju Bosnu i Hercegovinu kao državu i da njezin teritorijalni integritet ne žele ni na koji način ugrožavati. Za to imaju jak razlog. To je Hrvatska koja je već skoro na pragu članstva u Europskoj uniji i Srbija koja se oko toga grčevito trudi i, na kraju krajeva, i zato što su rasponi u razvoju između Bosne i Hercegovine, pa čak i Srbije i Hrvatske toliko veliki da bi neko direktno tutorstvo Srbije ili Hrvatske nad tim dijelovima Bosne i Hercegovine, koji bi teoretski mogli da se odvajaju od BiH, suviše koštalo. Koštalo bi i u odnosu prema Zapadu, međunarodnoj zajednici, SAD-u i na kraju, mislim da i dalje postoji jedna vrsta kulturne srodnosti. Ljudi u BiH mogu za sebe zahtijevati specifične identitete, njegovati specifične identitete, ali njihov jezik je jedan sa raznim varijantama. Ja ne mogu da se sjetim da su Izetbegović, Tuđman i Milošević ikada imali potrebu za prevodiocem kad su između sebe razgovarali. Odnos Albanaca i slavenskog življa okolo je drugačiji. Jezik nije jedan, postoje velike kulturološke razlike, na kraju krajeva postoji 100 godina rasprava i sukoba između Srbije i Albanaca oko toga gdje su granice između ta dva etnička tijela. E sad, vaše pitanje oko Makedonije je opravdano. Mislim da u Makedoniji također postoji jedna jaka sklonost Albanaca u Makedoniji da teže formiranju jedinstvene zajedničke države s Albancima na Kosovu i Albancima u Albaniji. Za to postoje i empirijski pokazatelji. Ako pogledate ispitivanje javnog mnijenja, recimo ono koje već godinama radi Galup-monitor, to pokazuje da je podrška za stvaranje jedinstvene albanske države kod Albanaca na Kosovu preko 80 posto, kod Albanaca u Makedoniji gotovo 70 posto, a kod Albanaca u Albaniji je u opadanju i sada je negdje oko 55 posto, ako sam dobro zapamtio. Sve to pokazuje da postoji jedna težnja, volja u stanovništvu, narodu, ja mislim da postoji i kod jednog velikog dijela političke elite Albanaca, težnja za stvaranjem jedinstvene države i da je to nešto što će se u nekom roku od narednih pet do deset godina u nekom obliku preliti u realnost, usprkos tome što u međunarodnoj zajednici, posebno na zapadu, postoje veliki strahovi od posljedica koje bi to moglo da izazove.

Dakle, mislite da će se preliti u realnost podjela Kosova, podjela Makedonije i tako dalje. Što će biti s jugom Srbije, odnosno Preševskom dolinom kako ju zovu Albanci?

Dvije škole mišljenja tu postoje. Jedna je da, pošto na jugu Kosova i dalje živi jedna prilično velika srpska zajednica od možda stotinjak tisuća ljudi, isto toliko Albanaca u Preševskoj dolini, da bi za dobrobit međusobnih odnosa bilo dobro da i tu bude povučena jedna linija. Međutim, ja mislim da je to teško izvodivo, a mislim da bi, na kraju krajeva, bilo dobro da ljudi ostanu tu gdje su i da na neki način te države i država Albanija i albanska država na Kosovu budu primorane da u odnosu prema manjinama pokazuju da se zaista deklaracija o demokraciji i manjinskim pravima, u pravnoj državi pretvara u život.

Vi živite u Berlinu, Vi savjetujete i njemačku vladu, a stav njemačke vlade i kancelarke Angele Merkel je da, recimo, nema podjele i da treba uklanjati ove paralelne strukture. Vjerujete li Vi da će Zapad promijeniti mišljenje oko podjele Kosova i oko priznavanja Kosova od strane Srbije?

Moj institut proizvodi akademske papire koji ne obavezuju nikoga, a svi mi zastupamo samo svoje vlastito mišljenje. Samim tim, ono što ja u razgovoru s Vama govorim, to je moje osobno mišljenje i ni na koji način nije mišljenje mog instituta, pošto moj institut nema svoje mišljenje nego samo njegovi suradnici zastupaju svoja osobna mišljenja. O tome dokle jedna politika važi, uvijek odlučuju činjenice u realnosti. Ja sam malo stariji i iskusniji i sjećam se da je vrlo dugo na Zapadu bila mantra da treba podržati teritorijalno jedinstvo SFRJ. U onom trenutku kada su se činjenice na tlu promijenile, promijenio se i taj stav Zapada. Sjećam se da je dugo bilo riječi o tome da su teritorijalni integritet BiH i teritorijalni integritet Srbije nepovredivi. Sve se to promijenilo. Kosovo je otcijepljeno od Srbije uz pomoć Zapada. Znači, u određenim uvjetima sve se mijenja. Ali ono što je suštinski važno jest da su tako krajnje osjetljive stvari nešto što trebaju uraditi zajednički političke elite u Beogradu i u Prištini, parlamenti u Beogradu i Prištini. Najbolji dogovori mogu se postići kroz sredstva diskretne diplomacije, a ne kroz javne rasprave o takvim temema.

Što će biti ukoliko međunarodna zajednica i kosovske institucije ipak ne prihvate podjelu Kosova? Hoće li to voditi nekom konfliktu ili mislite da je moguće ipak neko mirno rješenje u skladu s planom Marttija Ahtisaarija?

Ne postoji međunarodna zajednica. Postoji Europska unija podijeljena na 22:5, postoji Zapad, vodeća uloga SAD-a, postoji veto Rusije u Vijeću sigurnosti. Sve su to činjenice koje pokazuju da je konflikt oko sjevera Kosova, jer zapravo je to sada konflikt, da on može i vječito trajati i da rješenja mogu biti nasilna. Moguće je u jednom trenutku zamisliti da netko na Zapadu odluči da vojnim sredstvima skrši otpor Srba na sjeveru. To bi naravno za te ljude na licu mjesta bilo pogubno, ali bi naravno pogodilo i neke zapadne vrijednosti, prije svega ideju o tome da konflikte treba rješavati miroljubivo. Ne bi bilo dobro ni za jedne ni za druge, ni za vanjske čimbenike, ako bi taj konflikt trajao vječno, jer to onda usporava razvoj, sprječava približavanje EU-u i izaziva dugoročne napetosti u regiji. Svi imaju interes da što prije izađu iz te slijepe ulice u koju je sada zapala situacija na Kosovu. I ako Albanci nisu željeli da žive u državi Srbiji, bez obzira - ako je ona bila u jednom trenutku represivna država za vrijeme Miloševića ili demokratska država poslije pada Miloševića, tako ja mislim da se dugoročno ne može zahtijevati ni od Srba na Kosovu da prihvate tuđu državu. To je pitanje identiteta, to je pitanje prava na samoopredjeljenje. Sve to je mnogo, mnogo teže, dublje, jače i dugoročnije nego sam stav vanjskih čimbenika koji je podložan promenama.

Razgovarao: Bahri Cani

Odg. urednik: Anto Janković