Ritual pomaže u žalosti

Tri tjedna nakon udesa, u katedrali u Kölnu se održava središnja komemorativna svečanost za žrtve tog leta. Organizirana je golema svečanost, a uz obitelji žrtava će biti nazočni najviši politički predstavnici i izaslanstva iz Španjolske i Francuske. Obzirom da će i golema katedrala u Kölnu biti premalena za sve koji žele prisustvovati, komemoracija će biti prenošena na veliki ekran pred katedralom, a prenosit će je i njemački mediji.

Katedrala u Kölnu je naravno katolička institucija, ali ovo je trenutak sjećanja na sve žrtve, bez obzira na vjeru. Zato je organizirana ekumenska svečanost koju će zajedno s nadbiskupom Kölna Rainer Maria Woelkijem predvoditi i predsjedavajuća Evangeličke crkve pokrajine Vestfalija, Annette Kurschus.

Deutsche Welle: Zašto je važno da se tugujući još jednom okupe na ovoj komemoraciji?

Annette Kurschus: Tugovanje je vrlo važan proces kod savladavanja gubitka. U ovom slučaju radi se o gubitku kojim se bavi čitava javnost i zato je ova komemoracija prilika da se još jednom doživi ta tuga. I to u društvu onih koji također tuguju i u ritualnom obliku. Čitat će se tekstovi, tu postoji jezik u kojem se može naći utočište, pjevat će se pjesme. Taj ritual pomaže jer mu se oni koji tuguju jednostavno mogu prepustiti. Takva javna svečanost koju pripremamo je također prilika da i javnost može još jednom izrazi svoju sućut.

Kako vi osobno doživljavate ovu svečanost? Vi ćete također biti na oltaru katedrale u Kölnu.

Kurschus: Iskreno se nadam da ćemo ovom komemoracijom uspjeti biti zajedno u ritualu s obiteljima žrtava. To je ono što doista stoji u središtu: kako reći nešto što će pomoći ljudima koji su neposredno pogođeni. Takva ceremonija koju će pratiti veliki broj ljudi je uvijek povezana s napetošću. Istovremeno imamo i određenu zadaću i konkretan cilj. Ja tamo nisam kao privatna osoba koja tješi pojedince, nego pred oltarom stojim po nalogu onoga koji za mene znači život.

To je javna komemoracija s brojnim uzvanicima. Zato su na snazi najstrože mjere sigurnosti, a sve će biti prenošeno i na televiziji. Mislite li da je to smetnja za sam čin oproštaja od žrtava?

Kurschus: Treba biti vrlo pažljiv da to ne postane problem. Naravno da postoje opasnosti kada se okupi toliki broj ljudi od političkog i javnog značaja. Tu onda moraju biti i određene mjere sigurnosti. Zato moramo sve učiniti da te mjere ne zasjene samu svečanost i opterete ono što doista želimo postići ovom komemoracijom: tim ljudima koji su pogođeni ovom nesrećom reći nešto što će ih pratiti u životu i dati im nadu.

Ovakvi oproštaji su važan dio duhovne skrbi u crkvi. Koliko je Vama osobno važna sama žalost?

Kurschus: Žalost i tugovanje su dio našeg života. Nitko to ne može izbjeći. Svatko od nas će jednoga dana umrijeti i svatko od nas je već vidio ljude koji umiru ili izgubio nekoga od svojih bližnjih. S tim gubitkom se moramo suočiti. Tugovanje je povezano s našom prolaznošću i smrtnošću i činjenicom da smo ograničena bića. Odakle dolazimo? Kamo idemo? Sva ta egzistencijalna pitanja se nameću ljudima koji tuguju i tu je crkva važna. Mi smo svjesni toga kako naš život dolazi iz Božjih ruku i da u njih odlazi i s tim saznanjem želimo biti uz ljude. Manje je važno je li i oni u to vjeruju ili ne. Mi u crkvi u to čvrsto vjerujemo i tako pomažemo ljudima.