Rodno mjesto Vegete stenje pod brdom smeća

Koprivnica je u Hrvatskoj, ali i kudikamo šire, bez imalo sumnje najpoznatija po izuzetnoj prehrambenoj industriji i raznim brendovima tvornice Podravka, od Vegete i Dolcele do Kvikija i Lina. Novije razvojne tendencije, pak, ukazuju na mogućnost da taj imidž uskoro zamijeni – biznis zbrinjavanja otpada. Naravno, ako je gomilanje smeća ili njegovo spaljivanje uopće moguće povezati s brigom. A posrijedi je, konkretno, enormni rast lokalnog odlagališta Piškornica u protekle dvije godine, te planovi o gradnji energane, tj. spalionice. Zauzvrat su Koprivničani početkom prošlog mjeseca osnovali Krizni eko-stožer Zelena Podravina, uz čiju aktivnost staju i mnoge javne osobe iz drugih dijelova Hrvatske.

Situacija koja se danas naziva krizom počela je 2015. godine, kad Piškornica dospijeva pod složeni vlasnički i upravni režim javno-privatnog partnerstva. Ukratko opisano, tad se lokalne vlasti povlače iz upravljanja objektom, a temeljna djelatnost postaje unosnim poslovanjem kakvo privlači dovoz smeća iz čak stotinama kilometara udaljenih krajeva. Dotično odlagalište je trebalo postati sjedište za zbrinjavanje otpada Koprivničko-križevačke i triju susjednih županija, no apetiti novih posjednika Piškornice jako narastaju. U dvije godine tamo je navodno deponirano 10 do 12 puta više smeća negoli je dotad bio prosjek, pa su uslijed neadekvatnog gomilanja samo lani zabilježena i četiri požara, uz onečišćenja podzemnih voda.

Zastarjela paradigma zbrinjavanja otpada

„Često je u svijetu smeće zapravo ogroman biznis, pa je i Piškornicom zavladao smetlarski lobi“, smatra Robert Mihaljević, osnivač Zelene Podravine, „a ubrzo nakon što je novi direktor Mladen Jozinović preuzeo objekt, shvatili smo da je u sjajnim odnosima s Petrom Pripuzom.“ Potonji poduzetnik, naime, poznat je u medijima kao „hrvatski kralj otpada", ali nerijetko praćen i pridjevom „kontroverzni“. Mihaljević – inače, novinar – angažirao se potom u izvještavanju javnosti na stranicama Podravskog lista i Jutarnjeg lista o dubiozama koje su začete oko Piškornice. „No pokazalo se da to ništa ne donosi, pa ćemo sad pokušati i pomoću kriznog eko-stožera. Ne želimo samo promatrati kako nas truju smećem“, kaže on za DW.

Na pitanje znači li to da u korijenu problema leži povlačenje javne uprave iz sektora, i prepuštanje Piškornice nenadziranom tržištu, naš kolega odgovara potvrdno: „Dok se razmišljalo u javnom interesu, projekt međužupanijskog odlagališta bio je kvalitetno planiran. No, s mogućnošću da netko zaradi ogroman profit, sve se otelo kontroli.“ Osim toga, kao što nam je pojasnio, Hrvatska još uvijek slijedi zastarjelu paradigmu odnosa prema smeću, koje se i dalje ne reciklira u smislu tzv. kružne ekonomije. „Srećom, to se u Europskoj uniji mijenja, pa nekadašnje zemlje-pioniri razvoja energana sa smećem kao gorivom, naveliko najavljuju zatvaranje tih štetnih pogona iza kojih ostaje previše toksičnih materija“, drži Mihaljević.

Hrvatska će se morati prilagoditi spasonosnom trendu, no  koliko će smeća dotad primiti Piškornica? Siniša Bosanac, čelnik građanske inicijative Koprivnica kakvu zaslužujemo, također je stao uz Zelenu Podravinu, kritički prema zastarjelom konceptu regionalnih centara za gospodarenje otpadom (RCGO). „Sva događanja oko Piškornice pokazatelj su kako privatni interesi pobjeđuju javni“, rekao nam je Bosanac. „Interes svih nas je da smeće zbrinemo na najbolji način. S druge strane imamo ljude koji u tome vide dobar posao. Unatoč zabilježenim posljedicama, direktor odlagališta – koji je sam sebi dao bonus od milijun kuna - želi povećati kapacitet za još pola milijuna tona smeća što iznosi prihod od 150 milijuna kuna, ako je prosječna cijena odlaganja oko 300 kuna.“

Skupa pasivnost političara

On nadalje spominje, uz još poneke detalje iz poslovnih planova za Piškornicu, kako se na taj način monopolizira biznis, te se istiskuju javna komunalna poduzeća. „Projekt RCGO-a je prekapacitiran te će s pogonom u Varaždinu, koji sad Jozinović preuzima od Pripuza, imati kapacitet od 235 tisuća tona godišnje obrade, tj. mogućnost pokrivanja područja na kojem živi oko milijun ljudi“, dodaje Siniša Bosanac. A to su za Podravinu uistinu golemi brojevi, pogotovo znamo li da se gradnja energane-spalionice planira na svega oko 400 metara udaljenosti od pogona Podravke. Prema razmišljanju (i) ovog našeg sugovornika, međutim, sve je to ujedno logična posljedica državnog forsiranja koncepta koji je pregazilo vrijeme.

I dok Mladen Jozinović na sve te riječi Mihaljevića i Bosanca odgovara tužbama, pa ćemo za pravorijek morati sačekati mišljenje suda, lokalni političari drže se pasivno. Najveće stranke – SDP u gradu, HDZ u županiji – postavljaju se prema problemu, kroz protekle dvije godine, već po tome jesu li na vlasti ili u opoziciji. No u svakom slučaju mlako, neodlučno, nedefinirano. Ipak, građanska inicijativa mogla bi ih u predstojećem razdoblju natjerati, kao što to često biva, da se konačno pozabave svojim poslom komunalnog zastupstva u najboljem javnom i lokalnom interesu. Koprivnici bez daljnjeg treba korektna stručna procjena i reakcija nas Piškornicom, dakle, kako danas, tako i u projekcijama buduće djelatnosti.