Romi s Balkana dolaze u Njemačku

Kada se u Njemačkoj govori o problematici migracije kad-tad se na dnevnom redu nađu Romi i odnos prema ovoj etničkoj skupini. Razlog tome su i statistike. Prema podacima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, do kraja travnja ove godine je u Njemačkoj podneseno 100.755 zahtjeva za azil. To je povećanje za više od 130 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, a dobar dio tih zahtjeva dolazi upravo iz država zapadnog Balkana. Kosovo, Albanija, Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija države su koje uz Siriju, Afganistan i Iran zauzimaju prva mjesta kad se promatra mjesto porijekla izbjeglica koje traže zaštitu njemačke države. Veliku većinu izbjeglica iz zemalja zapadnog Balkana čine upravo Romi.

Nova radna mjesta za bržu birokraciju

Njemačka politika je u više navrata, pritisnuta rekordnim brojem izbjeglica, mijenjala i pooštravala politiku prema tražiteljima azila. Tako su Srbija, Makedonija i Bosna i Hercegovina prošle jeseni proglašene „zemljama sigurnog porijekla“, što znači da se zahtjevi za azil tih državljana trebaju rješavati po skraćenom postupku, u pravilu do četiri tjedna. Žiteljima tih država ne prijeti opasnost u zemlji iz koje su došli, smatra njemačka država, pa stoga nemaju na temelju čega ostvariti pravo na azil.

Mnogi od njih su Romi iz država zapadnog Balkana, koji dok čekaju rješenje zahtjeva za azil, što traje i do nekoliko mjeseci, primaju materijalnu pomoć od države. Podnositelj zahtjeva za azilom tako mjesečno ima, pored prava na smještaj, i pravo na novčanu nadoknadu u iznosu od oko 350 eura po odrasloj osobi i oko 220 eura po djetetu. Kako bi se brizina rješavanja zahtjeva povećala, njemački ministar unutarnjih poslova, Thomas de Maizière je gradovima i općinama, na kojima leži i najveći teret troškova zbrinjavanja izbjeglica, nedavno obećao dodatnih 2.000 službenika za rješavanje zahtjeva.

Za to vrijeme bi podnositelji zahtjeva trebali biti smješteni u takozvane prihvatne centre, a tek nakon prve provjere o njihovom pravu na azil, bili bi smješteni u domove za azilante diljem Njemačke. Ove nedavne odluke ukazuju na to da među strankama vladajuće koalicije vlada suglasje o tome da izbjeglice treba primiti, ali da treba razlikovati one kojima je pomoć zaista potrebna, od onih koji dolaze u Njemačku prvenstveno zbog kratkoročnog financijskog dobitka. Tu su na listi "dežurnih sumnjivaca" i Romi sa zapadnog Balkana.

Rasprave bez znanstvenih istraživanja

Ovakve vijesti stvaraju plodno tlo za brojne, uglavnom negativno intonirane, rasprave o Romima. Uglavnom se rasprave o romskim pravima vode na emocionalnoj razini i često završavaju paušalnim osudama o iskorištavanju njemačkog socijalnog sustava. S jedne strane čak i dobronamjerni političari priznaju da zloupotreba ima, no problem je da je relativno malo znanstvenika koji se dugoročno i sustavno bave ovom temom, a da pritom ne polemiziraju za pisaćim stolom , već zaista kontinuirano odlaze na teren i poznaju problematiku iz prve ruke.

Jedan od njih je i Jure Leko, 36- godišnji znanstveni suradnik Instituta za humanistička istraživanja Käte Hamburger u Bonnu, koji je posljednjih šest godina svoj akademski i profesionalni život posvetio Romima. Leko se zbog svojeg hercegovačkog porijekla ne mora boriti s jezičnom barijerom, što mu daje prednost pred ostalim istraživačima pri radu na terenu.

Leko je neko vrijeme živio s Romima na Kosovu, a zbog svoje dizertacije prošao je brojne domove za azilante u Njemačkoj. “Tema Roma mi je ne samo profesionalno već i privatno oduvijek bila zanimljiva jer sam na taj način upoznao povijest Balkana s jedne druge strane, mogu reći čak i da sam se, istraživajući romsku kulturu i povijest, osobito na Balkanu, na neki način vratio svojim korijenima”, objašnjava Jure Leko.

Skrivanje identiteta zbog straha od diskriminacije

Tema Roma i migracija svakako nije nova jer se ova skupina od napuštanja svoje indijske pradomovine u Srednjem vijeku oduvijek nalazila u pokretu. “Migracija Roma ima posebne povijesne i socijalne značajke, ali u današnjem kontekstu – to je migracija gotovo kao i svaka druga”, smatra Leko. No Romi su ipak još uvijek migracijska skupina koju se, upravo zbog migracijskog-identifikacijskog momenta, promatra drugačije. Jednom kad Romi migriraju i doputuju neku drugu državu, obično nailaze na poteškoće pri uklapanju u društvo i kulturu u koje su došli.

“Ima mnogo Roma koji skrivaju svoj romski identitet jer se boje diskriminacije. Kad traže posao ili stan većinom ne kažu da su Romi. To je s jedne strane za njih tada možda dobro, jer su našli trenutni odgovor kako da izbjegnu diskriminaciju, ali je s druge strane i opasno. Skrivanjem identiteta će se i priznanje i prihvaćanje Roma kao proces u društvu puno sporije odvijati“, zaključuje Jure Leko i dodaje kako se romska borba i proces za priznavanjem danas ne razlikuje mnogo od borbe koju su već kroz prošlost vodili i Židovi i Afroamerikanci.

Borba za prava

Unatoč tome što rijetko tko iz jugoistočne Europe zaista i ostvari pravo na azil u Njemačkoj, oko 60 posto svih zahtjeva za azil dolazi upravo sa zapadnog Balkana. Jer bez obzira na sve, priče "povratnika" bude maštu i prevladavaju prepreke fizičke i mentalne prirode za iseljavanjem. Leko to uspoređuje s povratnicima koji su se u rodno selo u Hercegovinu vratili u Mercedesu i tako ponukali i druge na odlazak u inozemstvo. On ovu pojavu objašnjava akademskim pojmom, „poljima znanja“ u autonomiji migracije. „To sve ide pogotovo preko priče među ljudima. Ako je na primjer u jednom vremenskom razdoblju dvije tisuće Roma podnijelo zahtjev za azil i samo 60 zahtjeva je pozitivno riješeno, a Romi u Srbiji ili na Kosovu čuju od drugih da je potrebno možda uzeti dobrog odvjetnika kako bi dobili azil, njima je to dovoljno da i sami riskiraju sve i pokušaju na jednak način ostvariti pravo na azil“, objašnjava Leko.

Na taj način, smatra Jure Leko, se stvara nada i moć na indvidualnoj razini, ali i na kolektivnoj razini gdje se također kroz institucije javlja borba za ostvarivanje prava na azil, i to preko organizacija i udruga koje se zalažu za izbjeglice i njihova prava.

„Lažni azilant“ je pogrešan pojam

Kroz svoj terenski rad, Jure Leko je često susretao Rome koji su optuženi da zloupotrebljavaju njemački socijalni sustav. Međutim njegova iskustva su nešto drugačija. „Kategorizacija azilanata na političko – pravnoj osnovi je opasna, jer treba na individualnoj razini istražiti motive njihova odlaska. Postoje mnogi Romi koje se naziva ‚lažnim azilantima‘, a koji zapravo ne žele biti na teret državi, već se i sami kroz rad i trud izboriti za svoje mjesto u društvu. Ali oni ne mogu ostati, pa se vraćaju u zemlju iz koje su došli. I ako kad dođu tu, jedan od načina da zarade neki novac jest skupljanje boca, i ako im to stoji na raspolaganju kao sasvim legalna opcija, zašto onda to ne bi iskoristili?“, pita se sociolog Leko. Dakle postoji razlika između onih Roma koji u Njemačku svjesno dolaze "trbuhom za kruhom" kao i milijuni drugih „gastarbajtera“, i onih Roma koji u Njemačku dolaze s motivacijom kratokročnog financijskog dobitka.

Jure Leko kao akademik u ovoj temi radi s terminima poput „lažni azilant“ ili „azil-turizam“, ali je kroz godine intenzivnog istraživanja došao do zaključka kako se ta konstrukcija ne uklapa uvijek u ono što Romi zaista rade. Smatra, ako su Romi kroz spomenuta „polja znanja“, čuli da negdje drugdje mogu ostvariti bolje uvjete za svoju obitelj i probati nešto bolje, da je razumljivo da to onda i probaju. A onda kada dođu u neku drugu državu i suoče se s optužbama da iskorištavaju i zloupotrebljavaju sustav, posljedično je da se osjećaju isključeno iz tog društva.