„Romi su sebi najveći problem“

DW: Koji su danas najveći problemi Roma?

Osman Balić: Najveći problemi Roma su dva problema. Sami Romi su sebi najveći problem i nama neprijatelji ne trebaju, iako ih imamo. To je prva stvar. Druga stvar je taj narastajući neofašizam, koji je nekako našao utočište u istočnoj Europi, pa i u zapadnoj. Dakle, to su dva kraja problema Roma. Između imate gomilu sitnih problema, ali oni su zanemarivi u odnosu na ta dva problema.

Prvi problem, Romi su sami sebi najveći problem je taj što nije započet proces reformacije unutar romske zajednice, ni u prvoj dekadi, a sada smo već u drugoj dekadi Roma. Ni u Europi, ni na Balkanu, ni u Srbiji. Dakle, taj romsko-romski dijalog je potreban, potrebno je da se Romi mijenjaju, da se ostavi taj lažni tradicionalizam, koji je i u osnovi lažan, i potrebno je da se okrenemo nekoj vlastitoj kulturnoj politici koju još nismo definirali.

Što se tiče drugog problema, pitanje je da li europski narod, te nove države koje se još uvijek stvaraju, te političke turbulencije koje su otvorene Brexitom i za koje ne znamo kako će završiti, da li razbijanjem EU-a, stvaranjem nekih novih asocijacija, nekom možda novom vjerskom homogenizacijom u Europi – da li će se u tom turbulentnom kontekstu imati snage da se vide potrebe 11 milijuna Roma u Europi. Romi sebe vide kao europski narod, ali ne znam vide li nas drugi kao europski narod ili europsku manjinu. Ipak, sigurno je da ćemo mi kao Romi imati problem nastaviti svoj program emancipacije i reformacije u jednom neofašizmu. Nažalost, ta europska ljevica je vrlo tanka, skoro da ne postoji i mi moramo naći neke prijatelje koji će nas podržati u tim procesima. Mi sami to ne možemo jer nismo ni homogeni, niti dovoljno jaki, niti imamo epitete države niti imamo silu da nastavimo sa svojim razvojem.

DW: Što je sve riješeno tijekom dekade Roma, a što je ostalo kao veliki zalogaj?

Što se tiče dekade Roma i europske politike prema Romima, što su dvije politike koje se praktično sučeljavaju u jednu, a sublimirane su praktično u poglavlje 23, Akcijski plan za Rome, mogu kazati da nam mnogo toga nedostaje. Nacionalistička zagađenost ovog prostora još uvijek stoji i taj etnocentrizam i ksenofobija, i ta opća nesigurnost što se tiče tih etničkih odnosa. I svi ti rizici koji proizlaze iz toga još uvijek stoje iznad prostora cijelog Balkana.

Naš doprinos svjetskoj kulturi je nemjerljiv. Ne samo zbog pjesme i igre, već zbog tog života i kulture nenasilja. Mi svakog dana demonstriramo kulturu nenasilja, naročito od Drugog svjetskog rata kada smo pored Židova najviše stradali mi. Mi to nikada nismo htjeli kapitalizirati.

Možda sada želimo to kapitalizirati kroz tu solidarnost koju tražimo od ostatka Europe, od drugih naroda. Dakle, da nam dozvole da se razvijamo, da budemo zaista narod u progresu, jer mi jesmo narod u progresu, mi smo najmlađa europska nacija i najmlađi europski narod. Mi smo narod u usponu, a ne daju nam da napredujemo.

Taj anticiganizam koji je sad termin u okviru Vijeća Europe je zapravo jedan neracionalan odgovor na to europsko buđenje Roma. Ta dekada Roma je proizvela anticiganizam. To neslaganje s našim progresom je primjetno i u Srbiji, ne prihvaćaju se prijedlozi koji dolaze iz romskog nevladinog sektora, a mi smo romska elita, mi govorimo u ime naroda, svi ti planovi i strategije, sve što tražimo, to su politički zahtjevi, a ne socijalni. Mi ne tražimo socijalnu pomoć, mi tražimo ozbiljne državne mjere, ozbiljne praktične politike u svim zemljama.

Kako Romi kotiraju kada je riječ o obrazovanju i pronalaženju posla?

Vrlo loše. Ne znate što je starije i što je potrebnije. Mi smo u okviru mjera Prve dekade Roma postigli fantastičan rezultat i mi u ovom trenutku imamo 3.000 studenata samo u Srbiji, i to je odlična stvar. Prije desetak godina romske studente ste mogli izbrojati na prste dviju ruku.

S druge strane, od svih njih, ili od 1.500 visokoobrazovanih Roma, nemate skoro nijednog svježe zaposlenog u državnoj administraciji. Ta činjenica govori zapravo o licemjernom stavu vlasti prema toj našoj lažnoj brizi prema obrazovanju Roma. Dakle, nikada nije bilo u pitanju obrazovanje, već jedan nacionalistički stav u kojem se Romima, opet kažem, nije dozvoljavalo da napreduju. Jer što je smetalo i Borisu Tadiću i Tomi Nikoliću da svečano svake godine zapošljavaju po 10, 15 visokoobrazovanih Roma. Ti ljudi su prinuđeni na buvljacima prodavati gaće isto kao što su prodavali gaće i prije 20 godina. Da su ih zaposlili, to bi bio signal, ne samo Romima, da stimuliraju svoju djecu da je vrijedno ulagati u obrazovanje. Da su to uradili, to bi bio signal i Romima, ali i većinskom stanovništvu, da Rome treba uključivati u društvo. Ovako je poslana sasvim suprotna poruka.

Nekada je u sistemu Socijalističkog saveza radnog naroda bilo zaposleno 1.400 Roma, samo u Savezu. To je primjer interkulturalizma, multikulturalizma, suživota i socijalne inkluzije.

A imate li podatke koliki je postotak Roma koji se bavi skupljanjem sekundarnih sirovina, prošnjom na ulici, prodajom na tržnici i sličnim „tradicionalnim" poslovima?

Negdje oko 70 posto romskih obitelji živi od otpada, od skupljanja otpada. Ostalih tridesetak posto žive od drugih usluga koje pružaju. Ima ih i u poljoprivredi, kao nadničari, ili kao nadničari u građevinarstvu. Uglavnom, broj zaposlenih Roma je zanemarivo malen. Mislimo da ipak imamo 90 posto radno sposobnih Roma koji su nezaposleni, a najzdraviji dio, negdje oko 200.000 Roma je izvan Srbije, u zemljama Europe. Inače, u Srbiji imate oko 500.000 Roma, a ne 140.000. To su podaci međunarodnih organizacija, podaci UNICEF-a po broju djece.

U Nišu se grade stanovi za najugroženije Rome. Ima li još takvih velikih projekata na teritoriju Srbije?

Za taj projekt je YUROM-centar (nevladina romska organizacija utemeljena 1998. godine, op. ur.) zajedno s gradom osigurao novac, 1.250.000 eura preko Europske komisije i to je zaista jedan veliki i vrlo značajan projekt. Evo, Vama mogu reći da se sprema još jedan projekt koji će biti vrijedan dva milijuna eura. Bit će izgrađene nove kuće za stanovnike naselja Crvena Zvezda u Nišu na osnovi novog Zakona o stanovanju (u ovom naselju je prošle godine oko 80 romskih obitelji bilo bez struje pet mjeseci, i to u vrijeme zime, zbog velikog duga za struju). Postoje, doduše manjeg obujma, značajni projekti u još šest gradova, manje su invazivni, nije preseljenje, već je infrastruktura u pitanju, kanalizacijska, vodovodna mreža itd. Pazite, i ta divlja gradnja kod Roma je rađena uz podršku države. Država im nije davala stanove, davala je onima koji su zaposleni, a onima koji nisu neka zidaju sami. I zato vi u Srbiji imate milijun i 800 tisuća nelegalnih objekata. Od 600 naselja koliko ima u Srbiji, polovica su romska naselja.

Kako Vi komentirate objavu Kancelarije za ljudska i manjinska prava da grad Niš prednjači u ostvarivanju prava manjina?

Ako Niš prednjači, to znači da je u drugim gradovima mnogo gora situacija. Mi smo zadnjih godina poduzeli niz praktičnih koraka. Možda se to ne sviđa javnosti, ali vi imate sada Savjet za međunacionalne odnose u kojem sam i ja. To je na početku, a vidjet ćemo kako će se realizirati kroz budžet za 2018. godinu. Drugo, imate ovaj projekt kao dio praktične politike s gradnjom stanova u koji je grad duboko zagazio i dobro se zamjerio lokalnim šovinistima. Imamo gradski Savjet za ljudska i manjinska prava. Zatim, sam grad je sada na ispitu jer ljudi iz Vlade žele riješiti problem naselja Crvene Zvezde i ako hoćete malo s druge strane, ako pomaknete rakurs gledanja, vi ipak imate spomenik Šabanu Bajramoviću, vi ipak imate Bulevar Šabana Bajramovića. I ipak imate jednu u priličnoj mjeri frendli sredinu za život. Ne mogu reći da su Nišlije nacionalisti, a i zločini iz mržnje prema Romima zadnjih godina su u padu. E sad, mislim da su i sami Romi prilično isfrustrirani, i da puno očekuju od države, a da malo čine sami.

Zbog čega ste odbili biti član Nacionalnog savjeta Roma?

Tada kada se taj Zakon o nacionalnim savjetima i nacionalnim manjinama stvarao, ja sam bio savjetnik Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, i bio i potpredsjednik gradske vlade i s obzirom da sam sudjelovao u stvaranju toga zakona, za što se kajem, jer očigledno to nije dobar zakon, nekako mi onda tadašnje prilike u romskoj zajednici nisu dozvoljavale da baš u svakoj čorbi budem mirodija. I tada sam izbjegavao kao što i sada izbjegavam da budem baš svuda.

Međutim, što se tiče Nacionalnog savjeta Roma, to je jedan od problema unutar romske zajednice, to je jedna potpuno ispolitizirana organizacija koja ne zastupa i ne promovira principe kulturne autonomije. To je postalo jedno parapolitičko tijelo koje se financira iz države i svih ovih 14 godina koliko postoji ono je nakazno tijelo koje služi svim strankama na vlasti, i u tom smislu uopće ne služi romskom narodu, već prave štetu. I rezultat toga je da mi evo poslije 14 godina nemamo ni jednu kulturnu instituciju, ni jedno kulturno-umjetničko društvo, ni jedan medij, ni jedan dobro ustanovljen praznik. Nije samo 8. travnja praznik, čak nije ni praznik, nego dan kada mi ukazujemo na loš položaj Roma. Nadam se samo da će se s novim Nacionalnim savjetom možda nešto promijeniti, mada nisam optimist. Ja im pomažem koliko mogu, ali ih i kritiziram koliko mogu.

Ima li po Vašem mišljenju volje i snage i od strane vlasti, i od strane romskog naroda, za veće promjene u korist Roma?

Ja moram biti iskren, kod mene je taj optimizam sve manji. Možda će doći novi ljudi da pokrenu nužne procese, jer nekako mene osobno je to dosta iscrpilo, izmorilo i ispraznilo. Nisam optimist, ali sva sreća da smo mi zadnjih desetak godina napravili tih 3.000 studenata. Među njima će se sigurno naći 300 novih optimista, entuzijasta i boraca za prava Roma. Ti procesi traju i u drugim europskim zemljama i bez obzira na moj osobni stav, mi smo ipak narod u usponu. Mi dolje više ne možemo, možemo samo naprijed. Ali, bilo bi dobro da na progresu radimo s drugima, nije dobro da radimo sami, jer onda možemo postati Romi nacionalisti, a to ipak Romima nije svojstveno.

* Inženjer Osman Balić, 1957., je predsjednik izvršnog odbora nevladine romske organizacije YUROM Centra iz Niša i predsjednik Upravnog odbora Stalne konferencije romskih udruženja građana – Lige Roma. Član je stručne grupe Koordinacijskog tijela za praćenje i provedbu Strategije za socijalnu inkluziju Roma Vlade Srbije. Osnivač Republičkog sindikata sakupljača sekundarnih sirovina i 19 dobrovoljnih vatrogasnih društava u romskim naseljima. Jedan je od autora prijedloga Zakona o legalizaciji održivih romskih naselja u Srbiji. U razdoblju od 2000. do 2004. bio savjetnik u srbijanskom Ministarstvu za ljudska i manjinska prava.