Rođenje politički-radikalnog islama
11. veljače 2019
Slike su zračile duhovnom ljepotom. Sjedio je ispod jabuke, okružen svojim sljedbenicima: slika mistika koji je utonuo u svoj svijet i koji je potpuno na tragu duhovnih istina.
Skoro četiri mjeseca, koje je vođa iranske revolucije Ajatolah Homeini prije svog odlaska u Teheran 1979. godine proveo u selu Neauphle-le-Chateau, ostavila su kod Francuza pomiješane osjećaje. Mnogi su bili zabrinuti, ali neki su u njemu vidjeli neku vrstu nade. Međunarodnio poznati francuski filozof Michel Foucault vidio je u Homeiniju čovjeka velikih namjera: "Ovo je možda prvi veliki ustanak protiv globalnih sistema, najmoderniji i najluđi oblik pobune."
Foucaultu je promakla diktatorska narav propovjednika, što mu je donijelo reputaciju političkog naivca. Ali, jedna stvar se ostvarila: Homeini je potaknuo na revoluciju od globalnog značenja. Nigdje to nije bolje shvaćeno nego u Iranu i susjednim zemljama, kao i na Bliskom istoku uopće.
"5.000 godina odricanja, nepravde, diskriminacije"
Revolucionarni islam, u svojoj šiitskoj varijanti koju je Homeini propovijedao, odmah je zasjao u glavama mnogih Iranaca. Šah Mohamad Reza Pahlavi, srušen u siječnju 1979. - nekoliko tjedana prije Homeinijevog povratka iz egzila - odveo je Iran u autoritarizam koji je trajao 40 godina. Iskoristio je svoju moć da od Irana napravi zemlju koja je bila pod utjecajem Zapada. Taj projekt je energično gurao naprijed, ne obazirući se na iransku tradiciju i ljudska prava.
Homeini je u očima mnogih Iranaca bio suprotnost Reze Pahlavija. Uspostavio je društvo koje se vodi vjerskim načelima. Takvo društvo, nadali su se mnogi, vratit će socijalnu pravdu koja je mnogima nedostajala. "Za razliku od šaha Pahlavija koj je hvalio 2.500 godina monarhije, Homeni je govorio o "5.000 godina odricanja, nepravde, klasne diskriminacije i ugnjetavanja", piše povjesničar Michael Axworthy u svojoj knjizi Povijest iranske revolucije.
Rođenje političkog islama
Godina 1979. bila je prekretnica za politički islam. Ideja o povezivanju vjere i politike već je postojala. Jedan od ranijih nosilaca te ideje od strane šijita bio je Sayyid Muhammed al-Hussaini. Zvali su ga Jamaal al-Din al-Avganhani i rođen je 1838. u Asadabadu.
Al-Hussaini se pretvarao da je sunit kako bi mogao predavati na sunitskom Sveučilištu Al-Azhar u Kairu. "Ostavite svoju ravnodušnost iza sebe", vikao je svojim učenicima. "Živite slobodno i sretno kao i drugi narodi - ili umrite kao mučenici." Ideja vjerski motivirane pobune bila je rođena.
Od 1920-ih ova ideja je nastavila sazrijevati, posebno su je promovirala braća Sunni, da bi 1979. godine izašla na svjetsku političku pozornicu. Tri događaja su je potakla: Homeinijeva revolucija u Iranu; napad oko 500 radikalnih islamista, s mladim Džuhajimanom al-Utaibijem na čelu, na Veliku džamiju u Meki i invazija Crvene armije u Afganistanu. Ovo posljednje je na kraju dovelo do pojave talibana koje su naoružavale i obučavale Sjedinjene Američke Države. Tri događaja rezultirala su političkom porukom da se može očekivati stupanje na scenu radikalnog islama kao protestnog pokreta.
Moć i snagu islamizma prepoznao je i tadašnji egipatski predsjednik Anwar al-Sadat. Tražio je komunikaciju s Muslimanskim bratstvom i otpustio je mnoge njegove predstavnike iz zatvora, koji su bili uhićeni prethodnih godina. Ali ubrzo nakon toga se još jednom nemilosrdno obračunao s islamistima. Muhammad Islambuli je također uhićen i mučen. Njegov brat Khaled stoga je u listopadu 1981. dobio zadaću da izvrši smrtonosni atentat na Sadata – kako u znak prosvjeda zbog političkog kursa pomirenja s Izraelom, tako i da se osveti za zlostavljanje svog brata.
Teheran kao krizno žarište
Politički islam je bio efikasan odgovor na brutalnost arapskih režima, kako sekularnih tako i vjerskih, što se može vidjeti na primjeru Irana. Uslijedilo je svrgavanja šaha, napadi na američku ambasadu, a potom i uzimanje diplomata kao talaca, koji su u zatočeništvu bili više od godinu dana. Šijitski revolucionari otvoreno su izazivali SAD, a mnogi muslimani su sa simpatijama gledali u Teheran.
Čini se da je režim mula bio na putu da postane nova avangarda islamskog svijeta. Iranski revolucionari su proglasili da "širenje islamske revolucije i njezinih poruka uključuje i borbu protiv vođa i zapovjednika, heretika i korijena hereze, kolonijalizma, eksploatacije i politeizma na svetoj božanskoj zemlji.
Vehabizam - duh pušten iz boce
Za obitelj Al Saudi je to bila noćna mora. Saudijska vladajuća obitelj također se predstavljala religioznom. Ali ona je gajila mržnju prema socijalno-revolucionarnom programu Teherana. Posljedica je: Saudijci su snažnije počeli igrati na kartu konzervativnog vehabizma – državne religije u zemlji.
Godinama su saudijske vjerske vođe usvajale nove vjerske zakone. Cilj je bio usmjeriti pozornost vjernika na religiju, tako da nemaju ni vremena ni snage baviti se politikom, a posebno ne politikom koja bi iznijela islamsku revoluciju. Model je bio uspješan: učenje vehabija našlo je sljedbenike širom muslimanskog svijeta. Ogromna većina sunitskih fundamentalista otišla je putem vehabizma.
Ono što u to vrijeme Saudijci nisu ni slutili, od hiperkonzervativnog islama vehabijske orjentacije vodili su putovi do džihadizma i islamističkog terorizma.
Tvrdolinijaši i radikalizacija
Radikalni islam, kako šijitske tako i sunitske orijentacije, ispunio je prazninu koja je postojala od 1979. godine: sekularne vlasti su ili padale kao Naserova u Egiptu ili su mutirale i degenerirale u diktatorske režime – što je bio slučaj u Iraku pod Sadamom Huseinom ili u Siriji pod Hafizom al-Assadom. Politički islam im se činio jedinim pouzdanim putem za reforme političkih i socijalnih sustava. Zbog toga su ga podržali brojni muslimani.
Međutim, ovaj put je postajao sve radikalniji. Kombinacija vjerske i političke doktrine ostavila je malo prostora za umjerene snage i glasove. To je rezultiralo napadima na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i druge američke objekte 9. rujna 2001. godine. Džihadizam je ponovo ojačao 2003. godine, kada su Amerikanci intervenirali u Iraku.
Svih tih godina se režim mula u Teheranu, kao i vladavina al-Sauda u Rijadu, pretvarao u vjersku diktaturu. Istovremeno, nove džihadističke skupine kao što je Islamska država (IS) pokazale su do tada neviđenu brutalnost u regiji.
Međutim, Iran i Saudijska Arabija kao vodeće zemlje muslimana - šijita i sunita - sve su se više otuđivale jedna od druge. Suparnici su postali neprijatelji, a danas se jedna protiv druge bore u zamjenskim ratovima u Siriji i Jemenu. Zbog temelja postavljenih 1979. godine, koji su doveli do političko-vjerske radikalizacije, ta regija pati do danas.