Rušenje Kurza, hladnog kancelara
28. svibnja 2019
Pad austrijske vlade– to nije morala biti velika drama. Novi izbori su ionako bili zakazani za rujan. A kako ta zemlja misli i osjeća – to su uvjerljivo pokazali Europski izbori u nedjelju. „Crno-plavi projekt" mladog kancelara je bio i joü je uvijek popularan. Alternativne većine nema na vidiku. Ništa ne govori u prilog mogućnosti da bi se poslije uspješnog glasanja o nepovjerenju vladi sada nešto moglo promijeniti.
No na kraju je to ipak ipala velika drama. I socijaldemokrati i „slobodnjaci", koji su upravo istjerani iz vlade, danima su se rvali sami sa sobom. Može li se ovom kancelaru još vjerovati? Onaj tko je govorio o povjerenju i njegovom gubitku nije mislio samo na pitanje treba li vlada ostati ili otići, na ono što jezik ustava misli tim izričito ljudskim pojmom. Povjerenje je u posljednjim izjavama političara stvarno bilo nešto vrlo osobno.
Socijaldemokrati su bili iskreno ogorčeni time što je kancelar Kurz bonus svoje funkcije htio iskoristiti za svoj trijumfalni reizbor bez ikakvog ustupka opoziciji. „Slobodnjaci" nisu shvatili uzbuđenje oko video-snimke s Ibize na kojem se vidjelo kako se njihov šef stranke i poslaničke grupe cjenka s državnim tenderima i pohlepno se baca na medije. Tako se vodi politika, mislili su oni i njihovi birači smatrajući da je podmuklo to što ih Kurz proglašava odgovornim za nešto što u njihovim očima ionako svi rade. Poslije 30 godina desničarskog populizma cinizam izgleda kao poštenje.
Aura mučenika
Sebastian Kurz je u raspravi u parlamentu, ne mijenjajući izraz lica, podsjećao na figure iz kabineta madam Tissot. Emocije koje izaziva su njemu samom strane, i utoliko veće, što je on hladniji. Uvijek umjeren u tonu, s vrhunskim manirima, ovaj 32-godišnjak dovodi svoje protivnike do bijelog usijanja. Kultura kompromisa, koja je zapravo austrijska karakteristika, njemu je strana. Kurz svojim istesanim rečenicama iskazuje ono što je odlučio u najužem krugu. To što je izbacivanjem svog potpuno razularenog koalicijskog partnera sam sebi odsjekao parlamentarnu većinu, nije ga koštalo ni kapi znoja. Njegova publika ga voli upravo zbog toga.
Kurzu je moglo biti svejedno što će odlučiti njegovi protivnici. Sada, kada je svrgut, za svoju će pobjedu zahvaliti svojoj auri mučenika. Da je ostao na funkciji, na izborima u rujnu bi upravo njegova veličanstvena nedodirljivost bila ono što bi mu zajamčilo veliku pobjedu. Opozicijske stranke koje su ga srušile ne spaja nikakav zajednički politički zahtjev.
Taktiziranje Socijaldemokrata i Slobodnjaka
Ali socijaldemokrati su taktizirali. Posebno žestoko su u SPÖ za nepovjerenje kancelaru glasali oni kojima bi odgovarao savez s desničarskom FPÖ. Zamjenik šefa stranke Hans Peter Doskozil u svojoj saveznoj pokrajini koalira s ultrasima i ne usteže se sdesna preticati bečku vladu i njen nacionalistički kurs.
Skeptični prema rušenju Kurza su bili oni koji su htjeli pokazati jasno protivljenje desnici - na primjer, još neiskusna šefica stranke Pamela Rendi-Wagner. Njene šanse nisu naročito dobre. Austrijske stranke se ne ređaju, kao njemačke, po osovini lijevo-desno, već se međusobno odnose kao tri površine u Mercedesovoj zvijezdi: povezuju ih podjednako duge linije.
Ali i slobodnjaci su taktizirali. Smijenjeni ministar unutrašnjih poslova Herbert Kickl i kandidat na Evropskim izborima, Harald Vilimsky, ionako nisu htjeli koaliciju s desnokonzervativnom ÖVP. Oni su uvjereni da će se jednog dana naći na prvom mjestu i da će moći postaviti kancelara. Predstavnici tvrde struje s pravom strahuju da im to neće uspjeti iz pozicije malog partnera.
Kurzov jasan pravac kretanja
Drugi, poput Norberta Hofera, koji je predviđen za nasljednika kompromitiranog šefa stranke Heinza-Christiana Strachea, poslije rujanskih izbora bi se rado i po drugi put dogovarali sa ÖVP. Zato neki crno-plavi kabinet br. 2 i nije tako nevjerojatna opcija. Kurz odbija isključiti tu mogućnost. Kritika iz redova njegove stranke, koju je zbog svog desničarskog kursa morao slušati poslednjih mjeseci, poslije uspjeha na europskim izborima prošle nedjelje bi mogla utihnuti.
Kurz ima jasan kompas: protiv stranaca, protiv Bruxellesa, protiv preraspodjela u socijalnom sektoru. Njegovi protivnici su složni samo u ocjeni da kancelar nepravedno uživa obožavanje svojih mnogobrojnih fanova. Ako afera „Ibiza" na kraju ne bude pošla krivo, onda neće utjecati na desničarski kurs države. Seks, laži i video trake, kako se to pokazalo u Beču, u političkom zaokretu nisu pouzdani pomagači.