Rupa kroz koju "bježi" novac - europske porezne oaze

Prošle godine došlo je do golemog skandala kada su se njemački poreznici dočepali DVD-a s imenima stotina građana Europe koji su od očiju poreznika sklonili barem dio svog imutka u Lihtenštajn. Direktor Njemačke pošte Klaus Zumwinkel je bio i ostao jedino poznato ime koje je dospjelo u javnost. I to iako su istražitelji objavili kako raspolažu podacima o mnogim građanima ne samo Njemačke, nego i drugih europskih država.

Čarobne zaklade

Malena kneževina se nakon tog skandala našla na stupu srama: njezin premijer je morao pokorno slušati u Berlinu - ali i u Bruxellesu - kako Europa želi zatvoriti ovu rupu preko koje curi novac za poreznike. Osobit je problem bila mogućnost osnivanja zaklade u Lihtenštajnu koja je ostavljala široke mogućnosti za utaju: nositelj zaklade je mogao biti anoniman, a upravu je mogao prepisati kome hoće. Naravno, bez da kod kuće plaća porez na darivanje ili nasljeđe.

Tresla se brda...

Nakon velike buke po europskim medijima, Lihtenštajn je promijenio svoj zakon o zakladama, ali tako da zapravo - ništa nije promijenio. Harald Bösch, austrijski stručnjak za poslovanje zaklada tvrrdi: "Čitava reforma je provedena kao da nije bilo nikakvog skandala s utajama."

Štoviše, Lihtenštajn je umetnuo neke odredbe koje su još atraktivnije za one koji ne žele poštovati nacionalne zakone. Na primjer, ako vlasnik zaklade ne želi nekome - djetetu ili supruzi - ostaviti nužni udio ostavštine kakav bi po slovu zakona bio obavezan. Zato su njemački poreznici itekako oprezni kada naiđu na neku transakciju u Lihtenštajn - ali im ne preostaje mnogo više od opreza.

Što je utaja, a što prijevara?

Iako može biti i drugačije: Sjedinjene Američke Države ne poznaju šalu kada je riječ o utajama poreza. Lihtenštajn pak radi veliku razliku između "prijevare" i "utaje": kada je riječ o prijevarama, kneževina surađuje i s Amerikom i Europom bez problema. To znači da je netko falsificirao neki potpis ili podatak i tu za njih počinje pravi kriminal. Ali kod "utaje" se Lihtenštajn u pravilu pravio gluh i slijep, otprilike prema geslu: "Ako vam je neki građanin odnio novac za koji niste niti znali, zašto bi mi onda kršili našu bankovnu tajnu i to vam dojavljivali?"

Amerikanci nemaju smisla za šalu

Američki poreznici ne razumiju takve filozofske rasprave. Doduše, pregovaralo se dvije godine prije nego što je prošle godine Lihtenštajn konačno potpisao sporazum sa Sjedinjenim Državama. Kneževina se od slijedeće godine obavezuje na suradnju i kod sumnje na prijevaru, ali i kod sumnje samo za utaju. Naravno, Washington je imao mogućnost doista učiniti život lihtenštajnskih bankara veoma, veoma teškim: mogao je jednostavno svim bankama koje posluju u Americi objaviti kako su banke u Lihtenštajnu na "crnoj listi". Drugim riječima, kako je svaka transakcija u kneževinu sumnjiva baš kao da je neki trgovac drogom tamo smjestio svoj utržak. Čak i za posve legalne transakcije, na primjer ako Lihtenštajn poželi kupiti sanduk naranača s Floride ili jabuka iz Njemačke, ali preko banke koja posluje u Americi.

Europa nema takav instrument, ali je već i taj sporazum s Amerikom dokaz da je Lihtenštajn načelno spreman na kompromis, smatra glasnogovornica vlade kneževine, Gerlinda Manz-Christ: "Važno je da postoji spremnost Lihtenštajna na takve bilateralne sporazume i mislim da je to važan korak kojim i Njemačkoj izlazimo u susret."