Rusija i Srbija: prava ljubav ili čisti interes?
3. travnja 2019
Saša Savić zvani Švaba je bajker, patriot i pravoslavac. Živi u Nišu, ali je rođen u Berlinu kao dijete gastarbajtera. Odgojen je, kaže, kao Jugoslaven. I iako je odrastao na Zapadu, utjecaj zapadne ideologije, kulture i glazbe na prostore Srbije u njemu je probudio otpor prema svemu što je zapadno.
„Bio sam momak kada se u meni probudio taj srpski inat. Prijavio sam se u dobrovoljce, pa sam neko vrijeme proveo na ratištima bivše Jugoslavije. Oduvijek sam volio motore, družio se s mnogim motoristima, odlazio s njima na razne moto-skupove. Vidim ja da tu ima kvalitetnih ljudi sa zanimljivom ideologijom i tada sam shvatio da je motor simbol slobode. Ja sam oduvijek volio slobodu, ali ne tu zapadnu slobodu, već onu u skladu sa srpskom tradicijom."
U tu „tradiciju" spada i ljubav prema Rusiji. Švaba je predsjednik srpskog ogranka moto-kluba Noćni vukovi iz Rusije, čiji je počasni član i predsjednik Vladimir Putin. Taj je ruski klub na glasu kao nacionalistički, protuzapadni i homofoban.
Švaba je putovao i u Moskvu 2010., a kasnije i na Krim. „Zašto? To me je pitao i ruski ministar obrane Šojgu kada sam stajao s Noćnim vukovima i kozacima ispred Hrama Svetog Save. Dolazi Šojgu i vidi moj ruski orden koji sam dobio za povratak Krima Rusiji, prilazi mi i hvata me za orden. 'Odakle ti ovo?' – 'Gospodine ministre, ja sam bio tamo.' – 'Stvarno? Zašto?' – Mislim se što da mu odgovorim i u sekundi kažem: 'Osjećao sam potrebu da vratim uslugu svom bratskom narodu za devedesete. Bio sam tamo, dao svoj doprinos. Vi ste vratili ono što je vaše, sad vi nama pomozite da vratimo ono što je naše.' On se nasmije, kaže: 'Svaka čast'. Pružio mi ruku. A ja ne mogu vjerovati da je mi je ministar Šojgu prišao."
Ruski otok na Balkanu
Posljednjih godina kao da je došlo do ekspanzije srpsko-ruskog prijateljstva. Je li zaista u pitanju „ljubav"? Za novinara iz Beograda Jakšu Šćekića odgovor je jednostavan: strateški interes Rusije je da ostane na Balkanu. „Rusija će učiniti sve da tako i ostane, da Srbija u budućnosti ostane ruski otok na Balkanu, pa i ako jednog dana uđe u EU."
„Ruski veleposlanici", nastavlja Šćekić, „u Srbiji se ponašaju kao šefovi gubernija i koriste svaku priliku da to i pokažu. Ruska propaganda je veoma jaka, 'Sputnjik' sve više citiraju kao izvor vijesti u srpskim medijima. Sjećamo se krajnje podaničkog poteza premijerke kad je na noge nosila ruskom veleposlaniku svoj intervju agenciji Blumberg. Ista ta premijerka, a i predsjednik zemlje trpe ruskog tajkuna u vladi (ministar Nenad Popović, prim ur.) koji javno iznosi stavove suprotne politici vlade. To prolazi! Zauzvrat, Rusija je tu tek koliko treba, jer zna da joj Srbija bez ikakvog truda pada u krilo kao zrela kruška."
Dva bratska naroda
Ljubav prema Rusima dijeli još jedan Nišlija. Novinar Borivoje Ugrinović je s obitelji došao iz Prizrena, na Kosovu, gdje je živio do rata. Član je jednog od mnogih srpsko-ruskih udruženja – Društva srpsko-ruskog prijateljstva i ruskih sunarodnjaka „Naisus" koje postoji punih deset godina. Ugrinović kaže da svoju ljubav prema ruskom narodu temelji prije svega na činjenici da je rastao uz rusku literaturu, ali i na drugim, kako kaže, važnim činjenicama za Srbiju.
„Moja obitelj je izrasla i školovana na ruskoj literaturi i tradiciji, moj otac je bio profesor ruskog i francuskog jezika i književnosti. Svi mi smo učili ruski jezik u školi i nastavili smo ga učiti i na fakultetu. Naša djeca također odlično vladaju ruskim. To je za nas mjesto koje je vrlo blisko našim osjećajima, odgoju i tradiciji, pa u okviru toga smo i mi željeli da budemo dio društva koje afirmira zajedničke vrijednosti dva bratska naroda, kulturu, običaje i vjeru", kaže Ugrinović za DW.
On naglašava da se velikodušnost Rusije u Srbiji osjećala još od početka 18. vijeka i da ta pomoć nikada nije prestajala. Ta tradicija, kaže Ugrinović, postoji i sada, i kao primjer navodi Hram Svetog Save u Beogradu za čije uređenje je Ruska federacija nedavno dala deset milijuna eura. Drugi primjer je, kaže, Srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu, čiji je rad pratio kao novinar. Niški novinar Ugrinović procjenjuje da je za proteklih sedam godina u njega uloženo više od 30 milijuna eura – u donacijama, kao i kroz obuke za djelovanje u izvanrednim situacijama.
Sjedenje na tri stolice
Beogradski novinar Jakša Šćekić ima, međutim, sasvim drugačije mišljenje: „Ruske investicije su mnogo veće u Hrvatskoj, a mnogo im je važnija Slovenija od Srbije. To se vidi i po posjetima ruskih predstavnika, uvijek u Srbiju dolaze iz Slovenije."
„Srbija", kaže Šćekić, „hoće sjediti na tri stolice. Ali po običaju – i to će se dogoditi sadašnjoj vlasti u Srbiji – izmaći će se sve tri stolice. Jer kad sjedite na tri stolice, nitko vas ne smatra svojim."
A što se tiče običnih građana, zaključuje novinar Jakša Šćekić, „Srbi su novčanikom i glavom na Zapadu, a srcem za Rusiju. Građani Srbije smatraju da trebaju biti u EU-u, ali pod srpskim uvjetima, a ne pod uvjetima EU-a. Ruska propaganda preko raznih proruskih opsjenara i foliranata mnogo je jača od propagande EU-a. Ali kad se zna da trećina studenata hoće na Zapad, a ne na Istok, to je najjači argument Europske unije u borbi za duše srpskih građana."