"Ruskom selu je i mjesec bliži od Europe"

Ne bih tvrdio da cijela Rusija spada u Europu. A i kako se Rusija odnosi prema Europi isto nije tako jasna stvar. Ali, što znači Europa Rusiji? I to je duga priča.

Zašto je to tako?

Zato što ne postoji jedinstvena Rusija (osim poprilično poznatog naziva političke partije), već mnoštvo ruskih mentalnih kultura, supkultura i kontra-kultura, koje se slijevaju u kaotičnu izmaglicu naroda, ali ne i nacije sa svjesno odabranim vrijednostima.

Mišljenja kao slijepi mačići

Upravo zbog toga, kada netko želi saznati: „Kakav odnos imaju Rusi prema…“ znam da je pitanje pogrešno postavljeno. U Rusiji su mišljenja u pokretu kao pijesak u pustinji i nikakva sociologija s tim ne može izaći na kraj. Ovdje se često mišljenja rađaju kao slijepi mačići, ona sadrže više dogmatske nego racionalne vjerodostojnosti. Iznenadna saznanja se ukazuju uglavnom uz konkretne povode. Recimo, izvjesni Ivan Ivanovič ne podnosi Europu. Ona u njemu izaziva bijes. Ali, njegova se kćerka Tanja uda za simpatičnog Nijemca. Ivanovičeva odbojnost prema Europi ispari preko noći. On uviđa da Europa uopće nije toliko loša!

Pošto kod nas malo ljudi uspostavlja obiteljske veze s Europljanima, posvetit ću se mentalnim zgušnjavanjima, odnosno manje-više općim predstavama ovog ili onog dijela našeg stanovništva.

Moskva je nulta točka

Postoje najmanje četiri različite predstave o Europi. Njih povezuje samo jedno: praktično svi Rusi smatraju da je Europa nešto strano, nešto što nije blisko, nije naše. Europa, to su „oni“, a ne „mi“. Da bi se došlo do Europe mora se negdje otputovati kopnenim ili zračnim putem.

„Letim za Berlin“, kaže mi prijatelj u Moskvi.

„Ah“, odvratim, „krenuo si u Europu“.

Drugi prijatelj mi kaže:

„Letim za Peking.“

„Ah“, odgovaram, „ti ideš u Aziju.“

Jasno je kuda lete moji prijatelji: u Europu i u Aziju. Ali je nejasno, odakle polaze. Moskva – to je nulta točka od koje se računa.

Četiri viđenja Evrope

Ipak, iako je Europa strana (skoro) svim Rusima, strana im je na različite načine. Rusija se svađa sama sa sobom da li je Europa pogodna kao model za oponašanje, odbijanje, igru, ili da li uopće postoji kao model.

Tko smatra da je Europa model pogodan za oponašanje? Oni koji je vole, htjeli bi da putuju po njoj, čitaju o njoj, žele nešto saznati o njoj. To su naši današnji „zapadnjaci“. To je proeuropski orijentiran značajan dio „inteligencije“, srednji sloj mladih obrazovanih ljudi. Oni „pate“ za Europom i vjeruju u njenu svjetlu budućnost. Mnogi su spremni zauvijek otići tamo. Intenzivna antieuropska propaganda Kremlja skoro da ih nije pokolebala. Samo su još više zabrinuti za Europu. Ipak, skoro svi iz te grupe više žele ostati ruski Europljani, s ruskim identitetom nego da se istope u sveeuropskom loncu.

Europa kao smetište

Dvije vrste Rusa doživljavaju Europu kao model za odbacivanje. Prvi su idejni sljedbenici autoritarnog režima. Oni kombiniraju slavenofilstvo i pravoslavlje sa staljinizmom i nacionalizmom, sve do ksenofobije i fašizma. Za njih je Europa smetište puno tolerancije i duhovnog siromaštva. Svaki problem u Europi u ovim ljudima izaziva radost. Ta raznorodna publika trenutno ima prevlast, iako je Kremlj samo naizgled njen saveznik. Kremlju su oni potrebni za borbu protiv Europe, ali ne i kao konkurencija koja mašta o vlasti.

Drugu vrstu anti-europejaca stvorili su sami vlastodršci. Dijelom su „inteligencija“, dijelom poduzetnici ili omladina. Prožeti su nacionalizmom i vjerom u ruski svijet, ali više iz konformizma i karijerizma. Među njima nije malo ograničenih ili cinika, ali oni sebe smatraju patriotima.

Igra Kremlja

Europa kao model za igru. Ma koliko čudno zvučalo, ali upravo se ovim u Kremlju bave razni ljudi koji uopće nisu glupi. Oni imaju dovoljno razuma da shvate, kako upravo iz europskih vrijednosti proističe visoka životna kvaliteta. Istovremeno znaju da evropske vrijednosti rade protiv njih. Međutim, njima su potrebni europski automobili, a ne ideje. Tako se oni ljuljaju tamo-amo u toj igri kao jedna čovjekolika vrsta na granama u džungli, želeći pomiriti nepomirljivo: poniziti Europu, pokazujući prstom na njene krize, da joj se narugaju zbog njenih isto-spolnih brakova, ali i da je natjeraju da im služi. Sa zadovoljstvom se odlazi na putovanja u Europu, i o tome se, s ne manje zadovoljstva, pričaju gadosti. Ta igra je postala faktički stil ruskih vlasti.

„Običan“ narod

A gdje je tu „običan“ narod? Taj narod koji živi u zabačenim selima i gradićima? Ima ga puno, ali nije vidljiv. Taj narod je potpuno utopljen u statistike podrške vrhovnoj vlasti. Kakav stav prema Europi imaju ti ljudi?

Za obične ljude Europa predstavlja nepostojeći model. Ruskom selu je i mjesec bliži od Europe. To je razumljivo – mjesec možeš vidjeti. Ti ljudi i nemaju putovnice, nisu međunarodni turisti. Oni vjeruju televizijskoj propagandi koja i počiva na njihovom fundamentalno arhaičnom mentalitetu. Naravno, do njih dospije tu i tamo ponešto iz Europe – poneki šlager, odjeća, polovni automobili. No, sve to zajedno se nije složilo u pozitivnu sliku. Europa je previše tuđa! Možda su svi oni predivni ljudi, ali Europljani nisu sigurno.

Skoro braća

Naposljetku, možemo se prepustiti ugodnim uspomenama i pripovijedati o tome kako je ruska kultura općila s europskom, obilno razmjenjujući kulturne modele. I na tim temeljima zaključiti da smo jedni drugima bliski, da smo rođaci, čak braća po materi. Ali visoka kultura je nešto drugo, ako želimo razumjeti jedni druge, bolje je da se na temelju nje zaključci ne donose suviše brzo.

Viktor Jerofejev je rođen 1947. u Moskvi. Autor je knjiga kao što su „Život s idiotom“ (1991.), „Strašni sud“ (1994.), „Ruska ljepotica“ (1996.), „Pet rijeka života“ (1998.), „Enciklopedija ruske duše“ (1999..), „Dobri Staljin“ (2004.).