Samoubojstvo kao "igra" za djecu
12. veljače 2012Nasibulahu je bilo tada samo devet godina, ali su talibani odlučili da treba okončati svoj život - makar ga još zapravo nije niti započeo. Igrao se na obali potoka svog rodnog Kandahara na jugu Afganistana kad ga je otela skupina muškaraca. Odveli su ga na njemu nepoznato mjesto, držali su ga zatvorenim i "prali su mu mozak" mišlju kako je izabran da bude "Božji ratnik" i kako mu je suđeno da samoubilačkoj akciji položi svoj život.
No niti talibani nisu bili sigurni da će mališan shvatiti takve "uzvišene" ciljeve pa je na koncu opasan pojasom s eksplozivom i poslan u grad uz jednostavnu uputu: "Kad vidiš vojnike, spoji ove dvije žice". Nasibulah je imao sreću: nije prvo vidio vojnike, nego policajce i nekako je dokučio da onda još ne treba spojiti žice koje bi izazvale eksploziju.
Siromašne je lako prevariti
Umjesto toga su policajci zgrabili mališana, skinuli mu njegov opasan teret i odveli ga u posve drugi kraj Afganistana. Potrajalo je dvadeset dana dok službenici nisu pronašli njegovog oca - koji je i sam tražio svog sina kao sumanut. Suze radosnice su tekle potocima, jer sramežljivi Nasibulah nije želio umrijeti. On je htio kući, svojoj obitelji. I njegov otac je jedva vjerovao svojoj sreći: "Svugdje sam ga tražio, pješice i autom. Dao sam si čak izraditi amulet i na potragu sam potrošio sav novac koji sam imao. 72 dana sam ga tražio."
Siromaštvo je važan čimbenik koji talibanima olakšava stravično novačenje djece. Obećavaju im se golemi iznosi novca kao nagrada za njihovo djelo i uvjerava ih se da će njihova obitelj biti ponosna što je počinio takvo "sveto djelo" i ujedno ih izveo iz siromaštva. Naravno, nikad se ta obećanja ne izvrše, ali računaju kako djeca uopće ne mogu shvatiti posljedice svog djela, i po sebe i po svoju okolinu, objašnjava Azizudin Hemat, direktor odjela za pshilološku skrb zdravstvenog ureda Kabula: "Djeca koja su i sama spremna umrijeti u samoubilačkom napadu, često su odrasla u strogim religioznim obiteljima. Od najmlađeg djetinjstva ih se navodi na redovite molitve i poštivanje svih obreda. Mnogo je lakše regrutirati takvu djecu."
Psihologija je čak i važnija od broja žrtava
Korištenje djece u brojnim oružanim sukobima u Afganistanu ima dugu tradiciju. Već u ratu protiv Sovjetskog Saveza su djeca novačena kao vojnici za "sudjelovanje u džihadu", priznaje i general i bivši zapovjednik afganistanskih snaga Atiqualah Amarkhel. I danas još uvijek funkcionira takva propaganda i mnogi mališani se odazivaju pozivima čak i bez znanja roditelja.
No ovakvi samoubilački napadi su novo, još stravičnije poglavlje u oružanom sukobu. General objašnjava kako glavna zadaća takvih napada mališana čak i nije smrt nekoliko vojnika, nego je to psihološko vođenje rata: "Neprijatelj želi moralno oslabiti protivnika takvim samoubilačkim napadima. Poznato je u kojoj mjeri strane vojnike šokira činjenica da i dijete može biti napadač-samoubojica. Ovaj rat nije borba na otvorenom bojištu, nego je to gerilski rat. Talibani žele oslabiti neprijatelja - svim sredstvima i uz bilo koju cijenu."
"Talibani svoju vlastitu djecu šalju u škole!"
Ako ti maloljetnici i ne uspiju provesti svoju zadaću "mučeničke smrti", onda završe u zatvoru. U ljetu 2011. je predsjednik Afganistana Hamid Karsai osobnim pomilovanjem oslobodio nekoliko takvih dječaka i mladića, uz obrazloženje da niti zatvor neće pomoći da oni promjene svoj svjetonazor. Umjesto toga, izjavio je predsjednik, trebaju se vratiti u škole i dobiti novu priliku u životu. Jer kako je i Karsai upozorio, "talibani svoju djecu šalju u škole da postanu liječnici i inženjeri. Našu djecu žele pretvoriti u atentatore i kriminalce da naša zemlja ne bi imala budućnost."
Mali Nasibulah, na sreću, nakon otmice i neuspješne karijere "mučenika", sada ima budućnost - ali ona je lomljiva. Njegovom ocu se i danas steže srce kad vidi svoju djecu kako odlaze na igru i zna da se opet može dogoditi otmica. Ali jedino čemu se može nadati jest da život u Kandaharu postane sigurniji - jer ne može valjda svoju djecu držati u kavezu.
Autori: Waslat Hasrat-Nazimi/Anđelko Šubić
Odg. ur.: Snježana Kobešćak