Saša Stanišić – pisac koji želi pomoći BiH

Saša Stanišić je na ovogodišnjem sajmu knjiga u Leipzigu osvojio nagradu za knjigu “Vor dem Fest” (Uoči svetkovine). Žiri je ocijenio Stanišićev roman kao "jedinstveno zborno pjevanje u prozi". Nagrada koju je dobio je jedno od najvećih literarnih priznanja na njemačkom govornom području. Stanišić je rođen 1978. godine u Višegradu, a s roditeljima (majka Bošnjakinja, otac Srbin) je početkom rata otišao u Njemačku. Studirao je njemački jezik i slavistiku. Uspjeh je stekao svojim prvim, višestruko nagrađivanim romanom "Kako vojnik popravlja gramofon", koji govori o ranim ratnim danima u Višegradu.

Kome „pripada“ Saša Stanišić?

DW: Nakon debitantskog romana "Kako vojnik popravlja gramofon“, koji je preveden na 30 jezika, u BiH je nastupilo „svojatanje“ Saše Stanišića. Za Srbe je bio Srbin, a Bošnjake Bošnjak. Tko je Saša Stanišić?

Stanišić: “Nijemci me ponekad gledaju kao Bosanca, a Bosanci kao Nijemca. Amerikanci u meni vide oboje. Roditelji kao Sašu, ti kao pisca. Ja pripadam svima vama, Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Pripadam bosanskoj, njemačkoj i američkoj kulturi. Rusi su također dio mog svijeta jer volim čitati ruske knjige. Možda je malo megalomanski, ali je to najiskrenija definicija mene. Saša ipak ostaje Saša. Saša je njemački pisac jer piše na njemačkom jeziku. Međutim, to je pisac čiji korijeni potječu s prostora bivše Jugoslavije, iz Višegrada, malog gradića. Ali, Saša je i momak koji se rasplače slušajući Balaševića i koji se nikada ne rasplače slušajući neku njemačku pjesmu. Sve mi je to lijepo. U meni se lome sve malo prije navedene kulture. Ja sam 22 godine u Njemačkoj. 14 godina sam proveo u Bosni. Pokušavam da ta dva svijeta žive u meni. Međutim, nije lako jer sam uvijek stranac i za Nijemce i za Bosance. Ali, za mene kao pisca je to OK”.

Kada ste zadnji put bili u Bosni?

“Bio sam prošle godine. Pokušavam bar jednom godišnje otići u Bosnu. To sam dužan sebi i dijelu obitelji koja tamo živi. Ali, odlazak u Bosnu mi je ujedno i osvježenje, punjenje banalnih kulturnih baterija, ali i prilika da se najedem naših jela, da se naslušam naših viceva, da popričam s ljudima. Sada nisam bio u Bosni, mada je ovo faza u kojoj bi trebao biti. Vidim da su građani ustali i da se pokušavaju udružiti bez etničkih granica i napraviti nešto novo, onaj svijet kakav zaslužujemo i kakav nam treba. Često imam grižnju savjesti što nisam dolje. Jasmila Žbanić mi je preporučila da pošaljem video poruku podrške. Mislim da je to premalo. Za mjesec srpanj nisam zakazao nikakve termine kako bi mogao otići u Bosnu i porazgovarati s ljudima. Možda ne mogu puno pomoći, ali ako mogu ikako pomoći, onda ću sigurno pomoći.“

Pratite li aktuelna događanja u BiH?

“Pratim preko medija. Međutim, teško mi je. Ne znam kome da vjerujem. Primjerice, imate izvještaj, pa kritika na izvještaj, pa replika i na kraju potvrda da izvještaj nije bio točan. Onda ne znam kome da vjerujem jer nisam na licu mjesta da svojim očima vidim i svojim ušima čujem o čemu se zaista radi. Mislim da se u Bosni formira kolektiv građana koji, nakon toliko godina, prvi put imaju zdravu svijest.“

Rekli ste da u BiH punite „banalne kulturne baterije“, da se volite najesti i naslušati viceva. Smisao za humor je primjetan u obje vaše knjige. Kako to uspjevate?

„U obje knjige sam se pokušao koncentrirati na ono što su mi ljudi pričali. Najviše volim ulogu osobe koja je u određenom trenutku bila na nekom mjestu gdje su drugi pričali i u kojem je ona samo slušala, a kasnije prepričala drugima, u ovom slučaju, čitateljima. Naravno da u cijelom tom procesu ne trača. U obje ove kulturne sfere, bosanskoj i njemačkoj, humor ima veliku ulogu u svim trenucima. Sjećam se kada smo se u Višegradu skrivali u podrumu jer su padale granate. U tom trenutku teta Zorica priča viceve. Onda se čovjek pita: ´što je ovo? Koji apsurd. Svi se smiju, a cijela zgrada se trese od detonacija´. Međutim, to smo mi. Ja nisam komičar. Meni možda više leže trenuci tuge i melankolije. Pišući te stvari se osjećam bliže sebi. Ali, ne bi bio autentičan ako ne bi pokazao i tu stranu ljudi o kojim pišem, kako kod nas u Bosni, tako i ovdje u Njemačkoj”.

Volite bosanska jela. Koja jela najviše volite?

“Pitu. Zeljanicu i sirnicu najviše. Gdje god da dođem, kod majke koja živi u Americi ili kod bake u Višegrad, uvijek me čeka pita. Ja mogu napraviti dobre ćevape, gulaš ili bosanski lonac ali pitu ne znam. Pokušavao sam nekoliko puta, ali je to bila katastrofa. Sram me pred majkom. Ona mi je objašnjavala kako se pravi pita. Gledao sam kako to ona radi, ali jednostavno ne ide.”

Saša Stanišić je i nogometaš.

“Da. Igram nogomet na amaterskoj razini. Nogomet i džogiranje su stvari koje mi dobro dođu nakon ´sjedećih aktivnosti´. Dok igram nogomet ili džogiram dobijam dobre ideje”.

Pratite li nogometne utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine?

“Naravno. Tu sam živa vatra. Prije nekoliko godina sam s rođakom bio na utakmici u Luksemburgu. (Kvalifikacijska utakmica za Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. godine. BiH savladala Luksemburg 1:0. Ipak se nije plasirala na Prvenstvo). Bosna je igrala protiv Luksemburga. Na utakmici je, po mom mišljenju, bilo 6.000 ili 7.000 Bosanaca, a samo nekoliko stotina navijača Luksemburga. Tako da je to bio domaći teren. Netko od obrambenih igrača ili čak vratar Luksemburga su bili našeg podrijetla. Kada smo mi imali loptu, onda smo sa tribina skandirali: ´pusti ga´, ´pusti ga´. On se smijao jer je sve razumio. Ali, najbolji trenutak je bio kada smo svi počeli skandirati ´idemo za Portugal´, ´Idemo za Portugal`. Kada smo završili, okrenuo nam se stariji čovjek i rekao ´kamo će te? Nitko od vas nema vizu´. To je bosanski humor koji nastaje u određenoj situaciji. To je za mene blago. Ja obožavam takve trenutke. U takvim trenucima kao pisac ne moraš ništa izmišljati. Cijeli događaj samo malo uobličiš i imaš lijep detalj u knjizi.”

Da li Saša Stanišić ima radno vrijeme?

“Prije sam imao. Sada sam postao malo nediscipliniran. Ranije sam pisao od osam ujutro do dva poslijepodne. Nakon toga ručam i onda još dva sata rada u toku kojih prerađujem tekst. Međutim, od toga sam odustao. Sada je malo kaotično. Pišem kada imam ideja, ponekad i u noći. Imam kolege koje to rade dosta precizno. Ja inače volim pisati u kafićima jer mi atmosfera, u kojoj čuješ mnogo glasova, ali ih ne možeš pojedinačno odvojiti, povećava koncentraciju”.

Vaša prva knjiga je bila 100 posto bosanska. I u drugoj “Uoči svetkovine” se ipak može naslutiti nešto bosansko. Je li to slučajnost?

”Mislim da su pokazani neki sveopći detalji naše stvarnosti, pogotovo u manjim gradovima. Mislim da to ne ovisi od kulturne sredine u kojoj se nalazimo. Takve situacije se mogu naći i u Bosni i u Njemačkoj. Nisam razmišljao o toj vezi, ali su ipak vidljive neke osnovne karakteristike tih malih sela. Na neke stvari sam možda više obraćao pažnju. U mom novom romanu postoji jedna osoba koja je 1945. godine pobjegla iz Banata u Njemačku. Ta osoba je bila Nijemac, dakle član njemačke manjine. U toj osobi se na neki način ogleda moja biografija ali i sasvim drugačijia predispozicija, ali je u osnovi ipak riječ o bijegu od rata. Ta me osoba odmah zainteresirala. Mislim da je to daleko više povezano samnom i situacijom bosanskih izbjeglica”.

Na promociji nove knjige u Kölnu ste rekli kako se igrate jezikom i da se on igra s Vama. S 14 godina ste došli u Njemačku i dosta brzo naučili njemački jezik. Pišete na njemačkom, ali odlično govorite i bosanski jezik.

“Nedavno sam bio kod roditelja u Americi i cijelo vrijeme smo pričali naš jezik.Tako da sam ušao u ´štos´. Ali, dosta čitam na našem jeziku. Ponovo sam počeo čitati Krležu. Pokušavam održati taj jezik u sebi. Kada je riječ o njemačkom jeziku, znam da sam imao želju naučiti ga. Želio sam što prije pripasti mom novom svijetu. Želio sam biti dio društva na školskom dvorištu. Znao sam da će mi to trebati iako na početku nismo znali koliko ćemo ostati u Njemačkoj. Meni je bilo važno da što prije naučim jezik jer sam u tome vidio i šansu”.