"Schengen" jamči Europu bez granica

14. lipnja 1985. su Belgija, Njemačka, Francuska, Luxembourg i Nizozemska u luksemburškom selu Schengenu potpisali jedan sporazum koji je predviđao postupno ukidanje kontrola putnika na međudržavnim granicama. Pet godina kasnije je tih pet zemalja potpisalo još jedan sporazum u kojemu je regulirano pod kojim uvjetima je zajamčen slobodni promet putnika.

Njemačko ujedinjenje prolongiralo stupanje na snagu

Trajalo je zatim još pet godina, do 26. ožujka 1995., dok Schengenski sporazum nije konačno stupio na snagu. Razlog tome je, među ostalim, i ujedinjenje Njemačke. Belgija, Njemačka, Francuska, Luxembourg, Nizozemska, Španjolska i Portugal su tog dana ukinuli granične kontrole. Ugovorom iz Amsterdama, koji je na snagu stupio 1999., Schengenski sporazum je integriran u europsko pravo, što je doprinijelo realiziranju slobodnog kretanja ljudi i robe - jednog od najvažnijih principa europskog tržišta.

U 142 članka su, pored uklanjanja graničnih kontrola, regulirani i ujednačavanje vizne i politike azila, zajednička borba protiv kriminala i pojačane kontrole na vanjskim granicama Europske unije. Osim toga, uspostavljen je i Schengenski informacijski sustav (SIS) pomoću kojega danas sve policije u Europskoj uniji u roku od nekoliko sekundi mogu razmijeniti podatke o traženoj osobi. Još jedan sustav za električno obuhvaćanje boravišnih podataka te ulaska i izlaska putnika u Schengenski prostor je u pripremi.

Schengenski prostor se znatno povećao

Nakon nekoliko rundi proširenja, Schengenski sporazum se u međuvremenu primjenjuje u 25 zemalja u Europi. Pored 22 zemlje članice Europske unije (Belgija, Danska, Njemačka, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Italija, Latvija, Litva, Luxembourg, Malta, Nizozemska, Austrija, Poljska, Portugal, Švedska, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Češka, Mađarska) potpisnice sporazuma su i Island, Norveška i Švicarska. Iznimne regulacije važe za Irsku i Ujedinjeno Kraljevstvo. U slučaju Cipra je ukidanje graničnih kontrola upitno sve dok se ne pronađe rješenje za sukob, odnosno podjelu na tom europskom otoku. Bugarska i Rumunjska bi najvjerojatnije krajem 2012. trebale ukloniti svoje granične rampe.

Za građane EU-a je slobodni promet putnika unutar Schengenskog prostora velikim dijelom realiziran. U iznimnim slučajevima, primjerice za vrijeme velikih međunarodnih manifestacija, moguće je privremeno ponovno uvesti kontrole na međudržavnim granicama unutar Schengena. To se, na primjer, dogodilo za vrijeme održavanja nogometnog europskog i svjetskog prvenstva ili uoči summita G8 ili NATO-a. Nekolicina EU zemalja, predvođenih Francuskom i Njemačkom, zalažu se za uvođenje graničnih kontrola i u slučaju kad veliki broj izbjeglica doputuje u Schengenski prostor. Pokušaj Danske 2011. godine da ponovno trajno uvede carinske kontrole na vlastitim granicama je propao nakon nekoliko mjeseci. Što se tiče davanja viza treba međutim napomenuti da izbjeglice i azilanti uglavnom dobivaju boravišnu dozvolu za onu zemlju u kojoj im je odobreno da borave, odnosno koja ih primi, ali da im time nije automatski dopušteno da se slobodno kreću po cijelom Schengenskom prostoru.