Selo nestaje zbog - ugljena

Na ulazu u mjesto još uvijek stoji standardni, žuti natpis imena mjesta "Immerath" - ali neće stajati još dugo. Jer većina stanovnika je već otišla: na skoro svim prozorima su spuštene rolete, mnoga ulazna vrata su zakovana daskama. I na groblju su grobovi prazni jer su i pokojnici morali svoje posljednje počivalište naći u mjestu koje je niknulo dvanaestak kilometara od ovog. I tamo već stoji tabla s imenom mjesta: "Immerath (neu)" - novi Immerath.

Natpisi na kućama još uvijek otkrivaju kako su u selu bila dva pekara i jedna apoteka. Naći se u ovakvom mjestu, napuštenom i od Boga i od ljudi, tjeskoban je osjećaj. Odjednom i iz ničega, u centar grada duhova juri kombi, upaljenih svjetala i uz trubljenje: to je pokretna pekara.

I posljednji stanovnici žele - otići

Nakon nekog vremena i iz tih, naizgled praznih zgrada, dolazi još nekoliko stanovnika kupiti kruh i pecivo. "Izgubila sam toliko mušterija", žali se pekarica Laumanns: "A mnogi starci se nisu mogli pomiriti s gubitkom zavičaja, nego su prije preseljenja umrli. Sve to nije lijepo."

Zapravo, i jedna žena koja je došla kupiti kruh bi najradije smjesta otišla i napustila Immerath: "Jedva se još može izdržati ova atmosfera. Ali, moj muž je krovopokrivač i radi na kućama u novom Immerathu tako da jednostavno ne stižemo tamo završiti i svoju kuću."

Osim toga, pokazuje na velika vrata pored jedne od kuća: "Tamo je uskladišten čitav njegov materijal. Sve dok se on ne potroši, ne možemo otići. Ovdje se stalno provaljuje i krade. Zapravo, ne bih željela ovdje ostati ni samo jedan jedini dan."

Koliko još ljudi živi u ovom, starom Immerathu? Zapravo, niti sama ne zna: pedesetak, možda stotinjak. Prije početka preseljenja 2006. bilo ih je oko 1200.

Novi dom - a hoće li biti i zavičaj?

Do 2014. svi moraju napustiti staro selo jer onda dolaze buldožeri. Naime, ispod sela se nalazi dragocjeni smeđi ugljen i golemi kopači su ionako sve bliže selu. Taj ugljen znači električnu energiju i energetski koncern RWE si može priuštiti otkupljivanje čitavih područja, zajedno s kućama i imanjima, samo da bi sve srušio i kopao ugljen. Prema procjenama stručnjaka na tom području ima još ugljena da bi se kopalo do 2045. godine i do tada će više od 30 tisuća ljudi iz 80 naselja morati u nove domove. Ali - hoće li nova naselja postati njihov zavičaj?

Taj oproštaj od djedovine je povezan s čitavim nizom problema. Tako su građani pozvani od nadležne općine Erkelenz da se "jave kod koncerna RWE zbog predstojećeg preseljenja". Već i to ljuti Stephana Pütza, stanovnika mjesta koje će nestati: "Zašto se koncern ne obraća nama, nego mi moramo ići njima? Na kraju, nitko od nas ne želi napustiti svoj rodni dom."

Nije baš tako niti da energetski koncern tim ljudima daje gotove kuće. Svi su prisiljeni praktično sve sami organizirati i to je proces koji traje godinama. Pütz ne može vjerovati da država ima pravo toliko se miješati u živote pojedinih ljudi na tako dugo razdoblje.

"Odakle im to pravo?"

Zato je, zajedno s organizacijom za očuvanje okoliša BUND, krenuo s tužbama. Do sada nije imao uspjeha: Viši upravni sud u Münsteru je još 2007. odlučio kako takvo preseljenje može biti "sukladno javnim interesima" i da se stanovnicima praktično može oduzeti njihova imovina.

Ovog utorka (4.6.) o tome počinje usmena rasprava na najvišem sudskom tijelu u Njemačkoj, Ustavnom sudu. Ali i komunalni političari i mnogi njegovi sumještani ne vjeruju da će i taj sud presuditi nešto drugo - i tek nemoćno sliježu ramenima.

Novo naselje je prostrano. Kuće nisu nakrcane jedna pored druge, ali prolazeći kroz to mjesto, nedostaje središte te nove "spavaonice". Nedostaje i šarma sela koje se stvaralo stoljećima, a nedostaje i impozantna novoromanička bazilika s dva tornja po kojima se selo moglo vidjeti i iz daleka. U novom naselju više neće biti nikakva crkva, tek jedno mjesto za okupljanje.

Radije daleko i što dalje

Zapravo, u tom novom Immerathu će biti još samo oko polovica stanovnika iz onog starog, objašnjava nam Pütz. To područje je ionako teško za život pa su zato radije od odštete koju plaća energetski gigant, odselili negdje drugdje ili kupili neku kuću koja također ima svoju prošlost.

Kolika je ta odšteta bila, to nitko ne smije reći i to piše i u ugovoru kojeg su sklopili s energetskim koncernom. Jer, RWE ne želi da taj iznos postane predmet pohlepe i pregovori s vlasnicima se vode vrlo diskretno i pojedinačno.

Mnogi svoj odlazak s djedovine pokušavaju kompenzirati tako da onda grade kuće koje su mnogo veće nego u starom selu. Naravno, novac koji je dobiven nije dovoljan pa se često zadužuju kod banke.

Osobiti problem su tamošnji poljoprivrednici: Immerath je smješten na zapadu Njemačke, između gradova Kölna i Aachena. Taj dio Njemačke je ionako gusto naseljen i praktično nema slobodnih oranica kojima bi se nadoknadio gubitak. Zato im koncern često stare oranice nadoknađuje poljoprivrednim zemljištem na istoku Njemačke, stotinama kilometara udaljenim od njihovog zavičaja - ali i o tome se nerado govori.

Na kraju nitko neće ostati na cesti, ali Stephan Pütz nije jedini koji tvrdi kako je to golem teret za dušu svih tamošnjih stanovnika. Konačno, postoje mnoge psihološke studije koje tvrde kako, osobito za starije osobe, već selidba samo jednu gradsku četvrt dalje od njihovog bivšeg stana znači i eksponencijalni pad njihovih dotadašnjih navika i društvenog života.

Ali ako Pütz i pred Ustavnim sudom doživi poraz, onda će i on morati potražiti neki novi dom. Hoće li to biti u "novom" Immerathu ili negdje sasvim drugdje - to još ne zna. Ali je uvjeren da ovim parnicama čini što mora: "Svi moramo gledati u budućnost i u sebi pronaći unutrašnji mir."