Sir iz ratne zone

Alex Kasole dobro se sjeća toga jutra u travnju 2012. godine. Upravo se spremao krenuti sa stadom na svoje brdske pašnjake kad mu je zazvonio telefon: "Gazda, ostanite kod kuće, ovdje se puca!" vikao mu je jedan njegov radnik preko telefona. I doista, na obroncima gorskog vijenca Masisija su se sukobile snage vojske DR Konga s jedinicama takozvane milicije M23. Taj rat je počeo upravo na Kasoleovom pašnjaku i potrajat će godinu i pol dana.

Ovo gorje i čitavu regiju mnogi zovu "Afrička Švicarska". Leži na krajnjem istoku Demokratske Republike Konga, u samom srcu Crnog kontinenta, na tromeđi s Ruandom i Ugandom. Na sreću, u međuvremenu je završen, milicija je poražena, a krave opet nesmetano pasu na pašnjacima.

Tako i na imanje Kasolea opet navraćaju susjedi kako bi probali njegov sir gaudu po kojemu je nadaleko poznat. Jer ovo afričko gorje svoje ime može zahvaliti i "pravim" švicarskim kravama koje tamo pasu, a Kasoleova supruga i jest Švicarka. Krave je iz Švicarske doveo još njezin djed i to vrste Brown Swiss još u doba dok je ta zemlja bila osobna kolonija belgijskog kralja. U tom području je raširena i europska pasmina holštajnskog goveda pa tako u tom srcu Afrike mirno pasu krave koje poznajemo i s reklame za poznatu švicarsku čokoladu.

Sve kao u Švicarskoj

Alex Kasole nema ništa protiv domaćih, afričkih goveda, ali to su životinje ravnice. Ove europske pasmine se pak odlično osjećaju i na toj prohladnoj klimi i na visini, a naravno da je važno i koliko mlijeka daju. "Ovo je idealno mjesto za uzgoj goveda", hvali se Kasole. On ima nekoliko desetaka tih europskih goveda koji pasu po njegovom pašnjaku koji se prostire na 285 hektara. Od njih svakog dana dobiva 400 litara mlijeka od kojeg proizvodi sir.

Vodi nas u njegov pogon za proizvodnju sira i čitav prostor je uredno popločan keramičkim pločicama. Bazen za mlijeko je od nehrđajućeg čelika mada kod njegovih susjeda često sve izgleda posve drugačije: sirane su im drvene kolibe, a sir proizvode u staroj kadi. Ali za Kasolea je higijena na prvom mjestu. Posjetio je i pogone u Švicarskoj i želi da tako bude i u njegovoj domovini.

33-godišnji afrički poljoprivrednik nije iz Švicarske samo preuzeo tehnologiju proizvodnje sira. Kad je nedavno bio kod rodbine svoje supruge iz Švicarske je donio i mnoštvo zvona za krave. To nema nikakve veze s nostalgijom njegove supruge prema njezinoj europskoj domovini - zvona su izuzetno praktična jer pastire mogu probuditi usred noći ako netko pokušava ukrasti njegove krave. "Ja sam jedini na Masisiju čije krave nose zvona", ponosan je Kasole. Vjerojatno neće dugo biti tako: njegovi susjedi su toliko oduševljeni tom idejom da sada svi žele objesiti zvona i na svoje krave.

Sir samo za bogate

Proizvodnju sira su zapravo u Demokratsku Republiku Kongo donijeli belgijski redovnici. Oni su isprva proizvodili sir gaudu samo za sebe iz čežnje za europskom hranom. U međuvremenu i domaće stanovništvo rado jede tu gaudu. To nam potvrđuje i Moïse Lokenzi, stanovnik obližnjeg mjestašca Mushaki: "Ovdašnji ljudi vole sir. Netko tko voli krave, mora voljeti i sir. Netko tko voli mlijeko, voli i sir. To je život koji mi ovdje vodimo, to je naša kultura."

Doduše, tu kulturu si ne može svatko priuštiti, osobito ne u gradovima. Preračunato, u obližnjem provincijskom središtu Gomi kilogram mlade gaude košta oko tri eura, mali kolut od dva kilograma zrele gaude čak oko desetak. Passy Mubalama nam objašnjava kako je to u tom gradu: "Sir je luksuzan proizvod koji si samo rijetki mogu priuštiti". Ona ipak redovito kupuje pravu, afričku gaudu: "Taj sir je dodatak za doručak. Ali siromašni koji nemaju uopće novca ni za kakav doručak si to, naravno, ne mogu priuštiti."

Kupuje i švicarski kuhar

Ipak, sir iz gorja Masisi je postao poznat daleko preko granica te regije. Traži ga se i u trgovinama gotovo dvije tisuće kilometara udaljenog glavnog grada Kinšase, a redovito ga naručuju i vrhunski restorani u toj zemlji. Jedan od njih je i u Gomi, a vodi ga upravo jedan Švicarac, Peter Brüderli. Naravno da on ima sasvim drugačije zahtjeve od sira nego tamošnje stanovništvo pa tako i za Kasoleovu gaudu tek kaže kako "nije loša". Za njega je to tek solidan sir blagog okusa: "Smatram da je šteta da nema drugih vrsta sireva koji bi onda imali i intenzivniji okus", smatra švicarski kuhar iz Gome.

To zapravo želi i Alex Kasole, ali to nije tako jednostavno. Upravo gradi malu hidroelektranu na potoku koji protječe kroz njegov pašnjak, a kad će biti gotov onda će čitav dan imati električnu energiju. To u tom dijelu svijeta nipošto nije samo po sebi razumljivo, ali tek tako će onda moći imati i hladnjak koji mu je potreban da proširi ponudu. Sad proizvodi oko 1.500 kolutova gaude mjesečno, a otkriva nam svoje planove: "Želio bih probati proizvoditi camembert, možda čak i maslac. Doduše, to naši ljudi ne konzumiraju, ali prije svega za strance u Gomi. Vidjet ćemo hoću li uspjeti."

A što ako opet izbije rat? Kasolea to ne uzbuđuje previše. I dalje će proizvoditi sir, baš kao što je to činio i u prošlom ratu. I za isporuku će se snaći, baš kao i prošli put: za vrijeme rata su lokalni motocikl-taksisti švercali sir preko bojišnice da građani Gome mogu smirivati živce barem s njegovom gaudom.