Sirijske izbjeglice u Ammanu

Sve je počelo s djecom, kaže Fadi Amireh. Priča da ih se desetak pojavilo u starom gradu u Ammanu. Oni su danima sjedili po uličicama jer ih roditelji nisu slali u školu. Bili su to Sirijci koji su zbog rata u njihovoj domovini i stanja u izbjegličkim logorima došli u jordanski glavni grad. 33-godišnji Fadi je želio pomoći.

Danas, dvije godine kasnije, pored njega na terasi kulturnog centra Jadal Culture Center sjedi troje djece i uči engleski. Centar je smješten u jednoj staroj zgradi, ima terasu, malu galeriju i kafić. To je oaza mira u užurbanom gradskom središtu Ammana.

Od ideje do projekta

"Na početku je sve bilo posve neorganizirano", kaže Fadi i provlači prste kroz kratko ošišanu kosu. U međuvremenu se sve promijenilo: sada šest suradnika svaki tjedan drži satove arapskog, engleskog i matematike za djecu izbjeglice. Ako bude vremena, održavaju se i satovi crtanja i plesa. Centar se brine za 27 djece. Više ih nije mogao primiti. Jer, za više mališana nema kapaciteta.

Prema podacima UN-a, u Jordanu je registrirano oko 620.000 sirijskih izbjeglica. 84 posto njih žive izvan izbjegličkih logora, većina ih je u Ammanu. Malo njih ima radnu dozvolu; puno ih radi na crno. Organizacije poput UNESCO-a, Carea i Caritasa se trude da ih integriraju u svakodnevicu Ammana. I jordansko stanovništvo organizira projekte za pomoć, poput ove Fadijeve inicijative.

I djeca moraju zarađivati

Ideja je jednostavna: Fadi iznajmljuje svoje prostorije umjetnicima, glazbenicima ili nevladinim organizacijama za izložbe, koncerte i predavanja. Osim toga, novac donose i tečajevi crtanja i arapskog jezika za turiste. Sve skupa je dovoljno za financiranje projekta, kaže ovaj aktivist palestinskog podrijetla.

No rad s djecom nije jednostavan. U mnogim izbjegličkim obiteljima moraju zarađivati i oni najmanji. I zato izostaju iz škole. Premda jordanska država sirijskoj djeci nudi besplatno školovanje, prema podacima UN-a samo ih polovica pohađa nastavu.

Najteže je djeci i ženama

"Uspjeli smo uvjeriti mnoge roditelje da djecu šalju na nastavu", priča 25-godišnja Kristina koja koordinira tečajeve u kulturnom centru. No upozorava da je stanje kritično, pogotovo u pretrpanim školama: "Mnogi učitelji moraju raditi u dvije smjene. Naravno, to im ne odgovara. Onda svoju ljutnju iskaljuju na onima zbog kojih moraju više raditi - na Sirijcima."

Situacija je teška i za žene izbjeglice. Budući da ih policija rjeđe kontrolira nego muškarce, one često jedine zarađuju u obitelji. To stvara nove probleme. "U mnogim obiteljima je rad tradicionalno muška stvar", kaže Kristina i objašnjava da su zbog toga mnogi muškarci frustrirani. "A za žene to znači trostruko opterećenje: one se moraju brinuti o djeci, prehranjivati obitelj i trpjeti svoje muškarce", kaže aktivistica. Njezin tim jednom tjedno organizira sastajalište za žene gdje one mogu razmijeniti brige i iskustva.

"Jordan je veliki zatvor"

I dio Fadijevog tima potječe iz Sirije. Primjerice, Ragheed koji predaje matematiku. Ovaj 27-godišnjak je prije tri godine pobjegao iz Alepa. Danas zajedno s ocem i majkom živi u jednom gradiću nedaleko od Ammana. Rat je razdvojio obitelj: tri sestre žive u Libanonu, a brat je bez obzira na opasnost ostao u Alepu kako bi završio studij.

Ragheed službeno radi kao dobrovoljac, jer ni on nema radnu dozvolu. "Jordan je jedan veliki zatvor", kaže ovaj mladić koji je po zanimanju stolar. "Ja ovdje ne mogu ništa raditi." Priča da bi želio studirati informatiku, ali da ne može platiti studij. "Kada sam došao ovamo, mislio sam da ću ostati samo dva mjeseca. U međuvremenu su prošle tri godine. Ne vidim nadu u ovoj zemlji", zaključuje Ragheed.

Nazad u logor

U istoj su situaciji i mnoge druge izbjeglice. Osim toga, zbog rasta stanarina, konkurencije na tržištu rada i pomoći UN-a rastu napetosti između Sirijaca i Jordanaca. U međuvremenu je uvedena obveza izbjeglica da posjeduju posebnu magnetsku karticu kako bi mogli koristiti državne obrazovne i zdravstvene sustave. No za dobivanje kartice im je potrebno financijsko jamstvo jednog Jordanca.

Mnoge obitelji koje nisu mogle dobiti tu karticu vratile su se u izbjegličke logore, priča Kristina i dodaje da su se neki od njih čak odlučili vratiti u Siriju. Od 12 obitelji koje su početkom godine dolazile u kulturni centar, sada je ostalo samo pet. "Ne znamo kako dalje", kaže energična aktivistica i po prvi put zvuči rezignirano. "Može se dogoditi da se sve obitelji vrate u izbjeglički logor." A to bi bio kraj ovog projekta.