Sirijski prijatelji i neprijatelji

Geostrateški položaj Sirije: Graničeći s Libanom, Izraelom, Jordanom, Turskom i Irakom, Sirija zauzima stratešku poziciju na Bliskom istoku. I stoga je ova zemlja dio regije koje, kako religiozno i politički, tako i ekonomski ima centralnu važnost i za ostatak svijeta. Ovdje su nastale tri velike monoteističke religije: judaizam, kršćanstvo i islam. Regija se nalazi i na tromeđi kontinenata: Europe, Azije i Afrike. Posjeduje najveće zalihe fosilnih goriva u cijelom svijetu, posebno nafte. Tu se također ukrštaju veliki trgovinski putevi, od kojih je najvažniji Sueski kanal.

Pod vladavinom Asadovih Sirija je imala vodeću ulogu u arapskom svijetu. Tijekom njihove vladavine zemlja je okarakterizana kao vodeći protivnik "kolonijalistički" definirane politike Zapada, a prije svih Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Zbog toga su oni sklopili saveze zbog kojih prosvjedi protiv Asada koji su izbili prije godinu i pol dana nemaju samo nacionalni, već i regionalni i međunardoni značaj.

Iran: Sirija je Iranu jedini saveznik među arapskim zemljama. Razlozi za to su religiozne prirode. Jer, obitelj Asad su šiiti koji zapravo čine političko i religiozno rukovodstvo Irana. No, prije svega razlozi za savez su političke prirode: sa svojom granicom prema Izraelu, neprijatelju Irana, Sirija je važan partner. Istodobno Sirija graniči i s Libanom. A tamo se šiitski Hezbolah također bori protiv Izraela. A ova libanska organizacija preko Sirije dobija logističku podršku - prije svega oružje i to iz Irana. Ove tri zemlje čine takozvanu "šiitsku osovinu". Tako da bi promjena režima u Siriji mogla ugroziti i njihov opstanak. Svrgavanjem Asada Iran bi mogao izgubiti svog najvažnijeg saveznika.

Saudijska Arabija: Kao kolijevka islama, Saudijska Arabija je istodobno i centar konzervativnog sunitskog islama. Tako je ova zemlja iz religioznog ugla veliki konkurent Iranu. Također se obje ove zemlje bore i za političku nadmoć u regiji. Saudijska Arabija se plaši iranskog nuklearnog programa. Kao blizak suradnik Sjedinjenih Američkih Država zajednički je sa Washingtonom radila na neophodnoj podršci Asadovih protivnika, čime se dodatno ojačalo saudijsko-američko partnerstvo.

Saudijska Arabija je sebe u svjetlu demokratskih i državno pravnih ideala predstavila kao protivnika Asadove vlade. A istodobno je masivnim nasilnim akcijama pomogla u gušenju ustanka u susjednom, šiitskom Bahreinu. Vlada je također i u svojoj zemlji prosvjede gušila nasilno. Amnesty International govori kako se u ovoj zemlji krše ljudska prava. Tako da zahtjevi za više slobode i demokracije izgledaju kao lažni argument.

Katar: Katar je također saveznik Sjedinjenih Američkih Država. I kao i Saudijska Arabija i ova zemlja se boji kako će Iran preuzeti dominaciju u regiji. Kritičari upozoravaju da je televizija iz Dohe, Al Quasira posebno u svom programu na arapskom jeziku pristrana u izvještajima o revoluciji u Siriji. Vlasnik Al Quasire je Hamad bin Kalifa al Thani, katarski emir.

Irak: Nakon što su američke snage umarširale u Irak, na mjesto premijera je došao Nuri al Maliki, šiit. Tijekom vladavine Sadama Huseina, Al Maliki je bio u egzilu u Iranu i Siriji. I iz tog vremena potiče njegov savez sa Asadovim režimom. Oko 60 posto Iračana su šiiti te i to također povezuje zemlju sa Sirijom i Iranom. Irak tako u objema zemljama vidi saveznike u borbi protiv sunitskog terorizma koji i danas pogađa tu zemlju.

Libanon: Sirijski mali susjed je - i nekad i sad - tradicionalno bivao najjače pogođen politčkim previranjima u Damasku. Sirija smatra da je Libanon umjetna tvorevina na sirijskom teritoriju. U građanskom ratu u Libanonu od 1975-1990 sudjelovale su i sirijske trupe. Nakon rata, Sirija je kao samoproglašena sila reda preuzela kontrolu nad Libanonom. Nakon ubojstva libanonskog premijera Rafika al Haririja, za što je prvo bila optužena Sirija, u cijeloj zemlji je došlo do anti-sirijskih prosvjeda pod čijim se pritiskom Sirija i povukla iz Libanona.

Jakog saveznika Asadova vlada ima u šiitskom Hisbolahu. Njegovi borci su se prijavili u borbu protiv protivnika Asadovog režima. Sjeverni Libanon postao je teritorij za krijumčarenje oružja u Siriju. Međutim, ne samo zbog Hezbolaha već i zbog libanonskih sunita koji podržavaju Asadove protivnike. Između pristalica dvije struje je i na libanonskom tlu došlo do sukoba. I zbog toga vlada premijera Nadžiba Mikatija pokušava zemlju držati koliko je moguće dalje od sukoba. Ali, mora biti suzdržana zbog Hisbolaha koji je također u Parlamentu Libanona.

Izrael: Odnos Izraela prema Asadovoj vladi je ambivalentan. S jedne strane Sirija je predvidljiv i pouzdan susjed. Usprkos anti-izraelskim tonovima iz Damaska granica na Golanskoj visoravni ostala je mirna. Promjena režima u Siriji Izraelu donosi mnoge neizvjesnosti. Na primjer, novi režim bi mogao težiti agresivnijoj politici prema Izraelu. Utoliko više bi pad Asadovog režima Izraelu donio i izvjesne rizike. S druge strane Sirija je pod Asadovom vladavinom blizak saveznik Iranu, velikom izraelskom neprijatelju. Ako Asad padne to bi moglo oslabiti Iran. Ovakve kalkulacije se postavljaju kao teza samo ako nakon Asada dođe vlada koja neće biti toliko neprijateljski nastrojena prema Izraelu.

Turska: Isto kao Iran i Saudijska Arabija i Turska stremi većem utjecaju u regiji. Tursku brine uloga sirijskih Kurda. Od izbijanja ustanka jačaju razmišljanja o autonomiji. A to bi moglo „inspirirati” Kurde koji žive u Turskoj pa bi se sukobi mogli prebaciti i na turski teritorij. Istodobno, Turska se pribojava da bi nakon svrgavanja Asada u Siriji moglo doći do sukoba između samih Asadovih protivnika. A kad se pogleda slojevitost sukobljenih linija, to bi moglo dovesti do previranja u čitavoj regiji.

SAD: Vojna i ekonomska sila Sjedinjene Američke Države oslabljena je akcijama u Afganistanu i Iraku. A sa Asadom je pred padom jedan od najvećih neprijatelja SAD. Američka vlada se pri tom nada da će na vlast doći vlada koja će biti malo prijateljskija prema Americi. Upravo zbog toga Amerika podržava pobunjenike. On aim preko Turske pokušava pomoći, ne oružjem, ali tehničkom opremom i komunikacijskom tehnologijom. Istodobno, SAD pokušava oslabiti šiitski utjecaj. Jer, SAD ukupno gledano imaju lošije odnose sa šiitima nego sa sunitima. Također se nadaju, kao i Izrael, da će se Asadovim padom oslabiti i Iran. SAD tako u istom trenutku imaju u vidu i izraelske interese.

Rusija: Rusija je sve do sada u Vijeću sigurnosti UN-a, ulagala veto na rezolucije o Siriji. Rusija je sirijska saveznica još iz vremena Sovjetskog saveza. U međuvremenu Sirija joj je ostala kao jedini saveznik u toj regiji i jedino preko Sirije ona može dobiti barem malo utjecaja na Bliskom istoku. Pri tom je sirijska pomorska vojna baza Tartus jedina ruska luka na Mediteranu, a Sirija glavni klijent ruske trgovine oružjem. I ruske energetske firme su zastupljene u Siriji.

Rusija također brine i zbog svog ugleda u arapskom svijetu. Jer, ako političari u toj regiji steknu dojam kako Rusija nije mogla ili nije htjela učiniti ništa za svog saveznika, postoji opasnost da druge zemlje izgube poticaj da s njom uđu u savez. A ugled Rusije kao supersile bi bio još više oštećen. Rusija se takođe boji da će Asadovim padom na vlast u Siriji doći radikalne islamističke snage.

Kina: Kina je već godinama u ekonomskoj ekspanziji i pokušava u cijelom svijetu podmiriti svoju potrebu za sirovinama. U toj potrazi nafta igra glavnu ulogu. To je razlog zašto ona pokušava proširiti utjecaj na Bliski istok. Do sada je imala odlične odnose s Iranom. Zbog toga Kina ima interese održati svoju jaku poziciju. I kao i Rusija oslanja se na iranskog saveznika - Asada.

Kineska vlada pak svoj veto u Vijeću sigurnosti na rezolucije o Siriji temelji na poštivanju prava Sirije da riješi svoja unutarnja pitanja bez miješanja iz vana. A takvu politiku ta zemlja i sama prakticira. Naime, na taj način spriječava kritiku na račun njenog odnosa prema, primjerice, Tibetu. Ako bi se pak založila za intervenciju onda bi otvorila vrata kritikama na vlastiti račun.

Europska unija: Države članice Europske unije diskretno održavaju odnose s Asadovim režimom. Sirijska vlada se doduše trudila prikazati se kao da drži distancu prema zapadnim zemljama. U stvari, odnosi su bili mnogo pragmatičniji. Države EU i Sirija njeguju velike trgovinske veze. Osim toga Europska unija je podržavala brojne projekte sirijskog civilnog društva. To je također bilo i zbog toga što je Sirija na kraju njegovala miran odnos prema Izraelu. No, s obzirom na nasilje, kojim je Asad odgovorio na revoluciju, europske države su se oštro usprotivile. I Asad više nije pravi partner.