Skupo spašavanje banaka

Mário Matias sjedi za svojim besprijekorno urednim, ogromnim radnim stolom. Vidi se da mu razgovor o ovoj temi nije po volji. Bankari nerado govore o akcijama spašavanja banaka. A pogotovo ne kada su one porezne platiše već stajale 12 milijardi eura. I to zato što su prije toga direktori banaka napravili toliko toga krivo. I tako napravili štetu štedišama. To je za ovog 80-godišnjaka najveća noćna mora: "Ljudi koji stoje pred bankama i traže bezuspješno svoj novac - strašno!" Ali Mário Matias je šef male, sto godina stare regionalne banke Caixa de Credito de Leiria, dakle, bankar staroga kova a ne jedan od onih modernih bankara koji vladaju globalnim financijskim svijetom.

Ovi potonji su u posljednjih deset godina četiri banke odveli u propast, tako da ih je na kraju morala spašavati država - s puno novca. Zadnja u nizu je bila BANIF, banka s otoka Madeire, čija je akcija spašavanja stajala tri milijarde eura. I ona se, kao i mnoge druge banke, dajući previše nesigurne kredite i previše špekulirajući u svojom težnji za rastom i ekspandiranjem - preračunala. To je, na žalost, čest scenarij, ukazuje profesor ekonomije s lisabonskog sveučilišta ISEG Francisco Louçã: "Sve europske banke su prije krize bile vrlo lakomislene, prije svega kod špekuliranja. I portugalske također."

Dubiozni poslovi, opasne veze

A njih očito u njihovim kriminalnim radnjama nitko nije kontrolirao. Banka Portugala, državna institucija koja ih je trebala nadzirati, zakazala je, tvrdi Louçã i navodi primjer BPN-a. Ova banka je godinama bila upletena u porezne prevare i pranje novca. Njezina propast je 2008. godine portugalsku državu stajala oko pet milijardi eura. Sadašnji zamjenik šefa Europske središnje banke, a tadašnji guverner Banke Portugala Vítor Constâncio izjavio je, međutim, da nije vidio razloga da intervenira.

Profesor ekonomije Louçã kritizira tijesne veze banaka i politike koje u Portugalu imaju dugu tradiciju: "Bankari stalno odlaze u politiku, a političari u banke. Bez da itko nešto poduzima protiv toga."Najbolji primjer za to je bila banka Espirito Santo, jedna sto godina stara i ugledna institucija. Njezinog šefa su s poštovanjem zvali "gospodar svega". On je u svemu imao svoje prste. Njegova banka je postavljala ministre i državne tajnike, on je financirao predizborne kampanje različitih predsjedničkih kandidata, čak i nekoliko njih istovremeno. Obitelj koja je posjedovala ovu banku izgradila je kompleksni financijski imperij i prokockala milijarde. Pritom je bilo dovoljno naznaka o ilegalnim radnjama, tvrdi Louçã, ali Banka Portugala je sve samo mirno promatrala i držala se po strani. 2014. godine je banka Espirito Santo na koncu bankrotirala. Državu je to stajalo nove četiri milijarde eura.

Portugalsko bankarstvo: Liječnik koji ima svoju apoteku

Nadzorna institucija Banka Portugala dio je portugalskog bankarskog problema, smatra Francisco Louçã. Ona premalo radi, prerijetko intervenira, daje bankama preveliku slobodu. I to nije pitanje moći koju Banka Portugala ima, već pitanje mentaliteta: "Banka Portugala, ako to želi, može smijeniti cijelu garnituru šefova neke privatne banke". Ali ona to očito ne želi. Isto problem vidi i bankar Mario Matias. On smatra da normalne banke za klijente moraju biti odvojene od investicijskih banaka, da ponovno moraju biti povučene oštre crte razdvajanja: "Liječnik ne bi trebao imati i apoteku! Samo tako može biti siguran da se neće početi sumnjati kako zarađuje na vlastitim receptima". Ni političari niti bankari u Portugalu nisu poštivali ova pravila. Dobre veze su značile i dobre poslove - za obje strane. Banka BPN je svojedobno tada političaru bez mandata Cavacu Silvi prodala akcije po povlaštenoj cijeni koje je on kasnije prodao s "debelom" dobiti. Prije toga je Silva bio premijer, nakon toga predsjednik Portugala.

Današnji bankari su opsjednuti dobiti i špekuliraju prelakomisleno s novcem svojih klijenata, tvrdi Matias. I tome bi trebalo stati u kraj, traži ovaj iskusni bankar. Ali to se neće baš skoro dogoditi, boji se ekonomski stručnjak Louçã. Dok u SAD-u normalne banke već odavno ne smiju špekulirati, u Europi je to još sasvim normalna stvar. Cijena koju će Portugal za to morati platiti će možda biti još veća nego što je sada.