Složeni odnosi Njemačke i Izraela

Iako se mišljenja oko izraelske akcije razlikuju u procjeni da li krivica za ovaj rat leži u prvom redu na Izraelu ili na Hamasu, velik je broj čak i proizraelskih glasova širom svijeta koji smatraju da je reakcija izraelske vojske ipak neprimjereno žestoka, te da hitno treba zaustaviti stradanje civilnog palestinskog stanovništva. Njemačka je politika u čitavoj priči međutim uopadljivo suzdržana. Razlog je teško naslijeđe i složeni odnosi Njemačke i Izraela.

Šutnja je bila "glasnija" i od riječi: 16 sati je njemačkoj vladi trebalo da se kratkim pismenim priopćenjem izjasni povodom kopnene ofenzive izraelske vojske na Područje Gaze. Novinarima je podijeljen tekst priopćenja u kojem se kaže da ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier telefonira sa svojim kolegama širom svijeta o tome kako uspostaviti primirje. Pritom je izbjegavana svaka formulacija koja bi mogla biti protumačena kao kritika Izraela. Time je Vlada u potpunosti ponovila poziciju koju je nekoliko dana ranije nakon početka izraelskih zračnih napada na Gazu u ime kancelarke formulirao glasogovornik Thomas Steg: "U telefonskom razgovoru su kancelarka i izraelski premijer oboje ustvrdili da je za razvoj situacije na Bliskom istoku jednoznačno i isključivo odgovoran Hamas. Zbog toga Hamas mora obustaviti raketiranje Izraela i na taj način omogućiti da se izraelska vojna operacija brzo okonča."

Bezuvjetna solidarnost s Izraelom

Ova potpuna i bezuvjetna solidarnost Njemačke s Izraelom ima povijesne korijene. Mada je utemeljenje države Izrael usko povezano već sa cionističkim pokretom Theodora Hertzla sa kraja XIX. stoljeća i njegovom idejom povratka Židova kao "izabranog naroda" u "svetu zemlju Izrael", dobrim je dijelom upravo Njemačka kumovala nastanku moderne izraelske države kakvu danas poznajemo. Bježeći pred nacističkim progonima već su 1933. godine židovski doseljenici iz Europe počeli u velikom broju naseljavati područje tadašnje britanske kolonije Palestine i taj je trend nastavljen ne samo tijekom Drugog svjetskog rata nego i nakon njega. A upravo je strašno iskustvo holokausta, pokušaja potpunog uništenja židovskog naroda od strane nacista, navela svjetske sile da im zajamče mogućnost sigurnog života u slobodi. U studenom 1947. godine je Opća skupština UN-a odobirla podjelu Palestine na arapski i židovski dio te time i osnivanje židovske države. U petak 14.5.1948., u 16 sati je u Gradskom muzeju u Tel Avivu David Ben Gurion proglasio nezavisnost Izraela. 11 minuta kasnije uslijedilo je priznanje od strane SAD-a.

U to vrijeme Njemačka kao država nije više postojala - nakon rata bila je još podijeljena na okupacijske zone. Ali jak osjećaj krivnje zbog holokausta i nacizma, te s time povezan osjećaj odgovornosti prema sudbini kako Židova tako i njihove države Izrael postali su jedan od temelja njemačke poslijeratne politike. Govoreći u Bundestagu povodom 70.-te godišnjice početka progona Židova u Hitlerovoj Njemačkoj kancelarka Angela Merkel je to ovako fomulirala: "Štititi sigurnost Izraela dio je temeljnog njemačkog državnog interesa. To proizlazi iz naše stalne i neprolazne odgovornosti pred poviješću i odgovornosti za oblikovanje budućnosti. I proizlazi iz sadašnjosti i svijesti o našoj zajedničkoj predanosti vrijednostima globalnog svijeta 21. stoljeća."