Sloboda medija u Rusiji

Zamislite jedan pusti otok. Baš onakav kakvog crtaju u karikaturama. Mali brežuljak od pijeska s jednom palmom, usred oceana. Biste li razmišljali o tome da na tom otočiću nema operne kuće, zračne luke, biblioteke ili internet-cafea? Naravno da ne biste. Jer se radi o pustom otoku. Na njemu nema ničega pa ni kafića niti kazališta.

A sada promislite o tome kako bi trebalo postojati slobodno mišljenje u jednoj zemlji kada se u njoj ne događaju promjene na vlasti, kada u njoj ne postoji podjela vlasti niti neovisni sudovi, kada ne postoji lokalna uprava niti civilno društvo i kada nema političkog rivalstva uz mnogo drugih stvari koje nedostaju? Što bi bilo kada bi usred pustog otoka kao što stoji palma, stajao svijetleći ured neke neovisne novine ili televizijske postaje? Kome bi i čemu to koristilo?

U Rusiji postoje državni službenici pa čak i parlamentarni zastupnici koji u svom životu nisu dali niti jedan jedini intervju, jer znaju da zapravo imaju samo jednog jedinog poslodavca: predsjednik države je njihov birač i šef istovremeno. I njihova zatvorenost mi se čini iskrenijom od medijskih aktivnosti ministara i parlamentaraca koji sjede po talk-showovima ili odgovaraju na pitanja novinara koja prethodno pažljivo pretresu sa svojim uredima za odnose s medijima. A onda se jednako pažljivo pišu odgovori. Zašto sudjelovati u takvoj igri i predstavljati nešto čega uopće nema?

Ja sam prije tri godine izgubio svoj posao. To je za mene bilo jako bolno. Ali kada danas razmišljam o tome, jasno mi je da je prisilna nezaposlenost u današnjoj Rusiji jedina mogućnost slobodnog izražavanja mišljenja za nekoga tko ima što reći. Ja nemam šefa, nitko me ne može otpustiti. Nitko mi ne može narediti da pišem nešto što ne želim. Prije se to opisivalo jednim lijepim izrazom: "freelancer". Pišem kao honorarac za različite medije, uključujući i DW. Ali s obzirom na okolnosti ne radi se samo o radu bez stalnog zaposlenja. Radi se o tome da tamo gdje se rade televizijski programi ili izdaju novine, nema mogućnosti vođenja direktnog dijaloga s publikom, odnosno čitateljstvom.

"Ja ću se baviti novinarskim istraživanjem i to će promijeniti svijet. Izvještavat ću o novostima one koji donose odluke" - u taj smisao novinarstva ne vjerujem. Možda on važi za neke druge zemlje koje potpuno drukčije funkcioniraju od današnje Rusije. Ja svoju zadaću vidim u tome da potičem razgovor između ljudi. Ali njega je sve teže voditi dok moja zemlja tone u jednu novu političku stvarnost.

Oleg Kašin je jedan od najpoznatijih ruskih investigativnih novinara. On se odnosi kritično prema deficitima demokracije u Rusiji. 2010. godine je Kašin bio žrtva napada nepoznatih počinitelja prilikom čega je bio teško ranjen. Jedan je od najaktivnijih ruskih korisnika Twittera. Autor je tjedne kolumne na internetskoj stranici ruske redakcije Deutsche Wellea.