Sloterdijk o "strašnoj djeci današnjice"

Peter Sloterdijk je poznat po tezama u kojima kritizira stanje u društvu i brojnim nastupima u medijima. Među ostalim, moderirao je razgovore na njemačkoj televiziji pod nazivom "Filozofski kvartet" (Das philosophische Quartett).Sad u svom novom djelu "Strašna djeca novoga vremena" daje tmurnu dijagnozu našega doba: za razliku od ranijih vremena u novije vrijeme se smjena generacija odvija uglavnom bez prenošenja tradicija, sadašnjost i budućnost su se "odvojile od pokrića kroz naslijeđe vlastitog podrijetla".

Drugim riječima, smjene generacija predstavljaju lomove, diskontinuitete. Mi smo bespovijesni. Umjesto da se orijentiraju prema načinu razmišljanja i vrijednostima roditelja, "djeca novoga vremena" trče za modama i površnim trendovima. Njihovom životu nedostaje oslonac i sigurnost koju su ranije davale obitelji i pripadnost određenom staležu. Improvizacija prodire u sve što je nekoć izgledalo "staleški i postojano": od poslovnih ili erotskih veza preko putovanja do vjerskih obreda.

Jesmo li mi ljudi bez tradicije, koji se povode za modom, potpuno bez orijentacije u svijetu koji je mobilan i u kojem se brzo živi? Možda jesmo. Sloterdijkove teze nisu nove. Novost je gledanje europske povijesti kao niza "pogrešaka pri kopiranju". Prema Sloterdijku one se događaju u nekoj vrsti civilizacijskih predviđenih slabih točaka, smjenama generacija. Te slabe točke ne postoje od jučer - njegova kritika civilizacije je sveobuhvatna, koja seže od predkršćanskog doba preko Isusovog doba do danas. Ali, u međuvremenu su pogreške u kopiranju postale češće, kaže Sloterdijk. Problem je što mi, generacija strašne djece, u sebi nosimo veći "rizik opasne i štetne mutacije". Dakle, radi se o opasnom domino-efektu.

Islamisti kao pomodna pojava?

Peter Sloterdijk govori snažnim izričajem, njegove teze i povijesna razmatranja krase brojne slike i strane riječi. Nažalost, često na štetu razumljivosti. Brojne dojmove Sloterdijka o modernom društvu čovjek može potvrditi: da politika više popravlja štete nego što stvari oblikuje, da živimo u financijskom sustavu koji je gotovo izgubio vezu s realnim gospodarstvom i koji je gotovo potpuno oslobođen logike, da živimo u društvu u kojem se problemi ne rješavaju nego odgađaju. Ali, problematično je da Sloterdijk uopće stvari ne relativira.

Autor opisuje drugu stranu medalje zapadno-liberalnog civilizacijskog modela s njegovom vrijednošću individualne slobode, koji se, po njemu, afirmirao manji-više u cijelom svijetu. Sloboda izbora mu je osobito trn u oku, jer ona širom otvara vrata proizvoljnosti. Kao "rijetke kulture koje su do danas prepoznatljive prošle kroz tisućljeća" i kod kojih su sačuvana osnovna načela Sloterdijk navodi "kinesku i židovsku kulturu", "linije hinduizma" i "u ograničenom obliku Katoličku crkvu". Ali, zar kod Sloterdijkove generalizirane argumentacije ne prolaze nezapaženo civilizacijski modeli budističkih redovnika u Butanu, indigenih naroda u visokim Andama ili islamska strujanja na Bliskom istoku? Nastavljajući Sloterdijkov način razmišljanja, zar onda ne bi i islamski fundamentalizam bio pomodna pojava? To bi se sa zapadnoga gledišta moglo tako shvatiti. Ali, neki islamski fundamentalist bi tu tezu odlučno odbacio jer se on smatra čuvarem višestoljetne tradicije.

Ako mi "zapadnjaci" tako zaboravljamo svoju tradiciju i kulturu, kako misli Sloterdijk, ako su u modernim društvima uglavnom pokidane veze s tradicijom, zašto danas uopće možemo razlikovati kulturne krugove? Kako možemo diferencirati da se vidimo kao Nijemca ili Talijana, a ne kao Norvežanina? To se čovjek pita nakon čitanja ove knjige. Samog filozofa nismo mogli pitati. On nije bio spreman dati intervju.

Postoji i tradicija prekida tradicije

Kao primjere gdje se djeca distanciraju od vrijednosti i načina razmišljanja generacije svojih roditelja Sloterdijk navodi neke važne povijesne prevrate, koje bi se, aludirajući na pojam jednog drugog filozofa - Thomasa Kuhna - moglo označiti promjenom paradigme: od Francuske revolucije preko ruske Oktobarske revolucije do raspada Sustava iz Bretton Woodsa 1973., dakle poretka međunarodnih valuta s čvrsto određenim oscilacijama mjenjačkih tečajeva i američkim dolarom kao referentnom valutom. Ti prijelomi su, po Sloterijku, čisto redanje događaja jednih iza drugih bez razvojnog i posredovnog smisla", ništa drugo nego "oduzimanje prava glasa prošlosti".

Ali, zašto? Zar raskidu s normama i načinom razmišljanja prethodne generacije ne prethodi svjesna analiza toga? Zar rušenje staroga nije drugi način čuvanja kontinuiteta? Nije li negacija istovremeno nadovezivanje na prošlost, na postojeće stanje? I što misliti o toj tezi ako se ima pred očima da je raskid s vrijednostima roditeljske generacije često vraćanje smislu upravo onih vrijednosti od kojih su se roditelji distancirali? Da korak naprijed često počima kolutom natrag? Možda su djeca 68-aške generacije, koja je odbacivala čvrste bračne veze, primjer ljudi koji propagiraju monogamiju.

Osuđeni na slobodu

Sloterdijk ne opisuje liberalni civilizacijski model s njegovom individualnom slobodom kao dostignuće Francuske revolucije. On govori o "klimi dezorijentacije" u kojoj najbolje uspijeva "patos slobode izbora". On citira Jeana-Paula Sartrea i od njega pravi svjedoka optužbe: Čovjek je osuđen da bude slobodan. Problem je što je Sartreov čovjek prije svega zato osuđen na slobodu jer nema druge mogućnosti nego biti slobodan i čovjek koji ima slobodu izbora, koji za svoje djelovanje snosi odgovornost i koji je uračunljiv. Ali, Sartre pozitivno vrednuje svoju filozofiju slobode, on egzistencijalizam vidi kao humanizam. Sloterdijk misli nešto drugo: slobodu kao mogućnost zablude po cijenu potpune dezorijentiranosti. A tu cijenu su brojni ljudi, koji se širom svijeta bore za demokraciju i ljudska prava riskirajući vlastiti život, spremni platiti. Ljudi su srećom uvijek iznova koristili svoju slobodu da raskinu s istinama i vrijednostima prošlih generacija. Inače se nikad ne bismo suočili s počinjenim genocidima, ne bi bilo znanstvenog napretka i emancipacije, ne bismo danas imali Ptolomejsku sliku svijeta, više bi žena na svijetu bilo obrezivano.

A što je sa mnom? Jesam li ja strašno dijete novoga vremena, žrtva slobode izbora, dezorijentirana žrtva mode? Možda. Ali zato mogu slobodno birati zanimanje, bračnog druga, vjeru i ne završavam na lomači zbog dovođenja u pitanje nekih navodnih istina...