Sovjetski židovi u potrazi za identitetom

Došli su s velikim očekivanjima, još većom nadom - i koferom punim glasina. "Čuli smo da Nijemci jedu za doručak hranu za ptice s mlijekom", sjeća se tako jedan doseljenik iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Iz svjedočanstava rusko-židovskih emigranata na izložbi u minhenskom Židovskom muzeju doznaje se i da se svakodnevica doseljenika u početku sastojala od iskustava koja su doživljavali kao čudna, kao i niza oprečnosti. Tako su se na primjer čudili da ljudi u Njemačkoj u kazalište idu u jeansu: "To bi u Rusiji bilo nezamislivo." S druge strane, na ulazima u podzemnu željeznicu u Njemačkoj nema rampi, a ljudi ipak kupuju vozne karte.

Spisateljica Lena Gorelik, rođena 1981. u ondašnjem Lenjingradu, 1992. godine je došla u Bavarsku. Sjeća se devet ogromnih torba koje je sa sobom ponijela njezina obitelj, ali najvažniji je bio mali kofer s dokumentima i novcem. "Stigli smo u zemlju koju nismo uopće poznavali. Čuli smo o njoj samo najapsurdnije moguće glasine. Na primjer, da su školske bilježnice u Njemačkoj posebno skupe. Pa smo ponijeli sa sobom čitavu hrpu bilježnica", priča.

Različiti motivi - cilj isti

Lena Gorelik je sudjelovala u postavljanju izložbe. Ona na neobičan način upoznaje posjetitelja sa sjećanjima i iskustvima takozvanih "kontingentnih izbjeglica". Te su se izbjeglice u Njemačku mogle useliti u određenom kontingentu pravilno raspoređenom po pojedinim pokrajinama i definiranom u okviru humanitarnih akcija (takve izbjeglice su npr. bili i vijetnamski "ljudi iz čamca"). Između 1991. i 2004. godine u Njemačku je uselilo oko 230 tisuća židovskih izbjeglica. Na izložbi se predstavljaju "stvari s kojima se došlo iz daleka" a koje pripadaju 15 egzemplarnih doseljeničkih obitelji. Radi se o predmetima koji su im bili važni i koje su ponijeli sa sobom. Tu je flauta djedice koji je odrastao u jednom gradiću u Bjelorusiji, hebrejsko-njemačka Biblija iz Taškenta u koji je bila protjerana jedna židovska obitelj, gramofonska ploča sa židovskom muzikom iz 1956, jedna srebrna žlica koja se od sredine 19. stoljeća prenosi s generacije na generaciju.

Svi ovi predmeti su povezani s vrlo osobnim iskustvima a s njima posjetitelja izložbe upoznaju tekstovi na pločicama i ulomci iz intervjua. Tako se doznaje koliko su različiti bili motivi za odlazak ruskih židova iz domovine 1990-ih godina. Kod jednih je to bila politička nestabilnost netom raspale države (SSSR-a), kod drugih strah od ekoloških kriza poput katastrofe u Černobilu, kod trećih loša društvena situacija, manjkavi sustav zdravstvenog osiguranja, ali najčešće strah od radikalnog ruskog nacionalima i prijetećeg antisemitizma koji se budio u njegovoj sjeni.

"Židovstvo" kao nacionalnost

Izložba objašnjava i što je značilo biti židov u bivšem Sovjetskom Savezu: život bez korijena u vjerski neprijateljski nastrojenom okruženju. U Sovjetskom Savezu su etničke i vjerske manjine bile ugnjetavanje, židovska kultura i tradicija tabu, a "židovstvo" je slovilo kao nacionalnost i stajalo je u putovnici kao i primjerice ruska ili ukrajinska nacionalnost. Sinagoge su propadale ili su bile prenamjenjivane u druge svrhe. "Kontingentne izbjeglice" su se stoga nadale da će im selidba u Njemačku prije svega omogućiti slobodniji život u jednoj otvorenoj zemlji. No, unatoč tome je za mnoge odlazak iz domovine bio povezan s ambivalentnim osjećajima. Lena Gorelik to ovako opisuje: "Za jedne je Njemačka bila zemlja koju su povezivali s nacionalsocijalistima. Za druge je to bila kulturna nacija bez premca - ljudi su čitali Heinea i Hessea, donosili sa sobom prijevode klasika na ruski."

Petokraka, Hanuka i Božić

Pored mnogih praktičnih problema u svakodnevici kao što su bili učenje jezika, traženje stana i posla, doseljenici su morali proći kroz proces kulturne integracije. Spisateljica Lena Gorelik to pokazuje na primjeru povijesnog sjećanja: "Tu je došlo do sraza dvaju svjetova. Puno ruskih židova se u Drugom svjetskom ratu borilo u redovima Crvene armije i došli su s osjećajem da su oni pobijedili Nijemce. Ovdje su pak našli židove koji njeguju kulturu žrtve, koji se definiraju preko patnji kroz koje su oni i njihova rodbina prošli u holokaustu - a to je tema o kojoj se u Sovjetskom Savezu službeno šutjelo."

Minhenska izložba nije ni više ni manje nego snimka određenog trenutka, kažu kustosice Jutta Fleckenstein i Piritta Kleiner. One govore o "prostoru za sjećanja" koji je nastao u suradnji sa samim doseljenicima. On iskazuje poštovanje onome što su ti ljudi postigli i pokazuje perspektivu mlađe generacije koja već odavno živi "transnacionalno", s oba identiteta.

Najbolji dokaz toga je na izložbu donijela Lena Gorelik: malu jelku okićenu različitim objektima s crvenom zvijezdom petokrakom na vrhu: "Ovo stablo za mene simbolizira to kako se ruska, njemačka i židovska kultura miješaju. To se najbolje vidi na blagdanima u prosincu - Hanuki, Božiću i ruskoj Novoj godini. Ja slavim sva tri blagdana." I, naravno, tri puta dobiva poklone.